m p kas h ŠK

Richarda Dawkins

Iluzija o Bogu

The God Delusion O Richard Dawkins 2006.

BILJEŠKA O AUTORU

RICHARD Dawkins je šef Katedre za javno razumijevanje znanosti na oksfordskom sveučilištu i profesor na New Collegeu.

Knjiga Sebični gen (prvi puta objavljena 1976.) proslavila je Richarda Dawkinsa te je i danas u novijim izdanjima njegovo najpoznatije i najčitanije djelo, objavljeno u više milijuna primjeraka diljem svijeta, uključujući Hrvatsku. Zatim je slijedio niz također poznatih djela: Prošireni fenotip, Slijepi urar, Rijeka iz Raja, Uspon na planinu nevjerojatnog, Raspletanje duge, Priče predaka, Vragov kapelan.

Dawkins je član britanskog Kraljevskog društva i Kraljevskog društva za književnost. Dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja, uključujući priznanje Kraljevskog društva za književnost 1987, nagradu Michael Faraday Kraljevskog društva 1990, Međunarodnu nagradu Cosmos za znanstvena postignuća, Kistlerovu nagradu 2001. i Shakespeareovu nagradu 2005.

U veljači 2006. Četvrti kanal britanske televizije emitirao je dva dokumentarna filma pod naslovom Korijen sveg zla?, za koje je tekst napisao i koje je vodio Richard Dawkins, a u kojima su razmatrani neki stavovi i argumenti što se dalje razvijaju u ovoj knjizi.

Iluzija o Bogu je u samo pola godine objavljena u nekoliko engleskih izdanja i nalazi se na listama najprodavanijih knjiga u Velikoj Britaniji i SAD. Hrvatsko izdanje je među nekoliko prvih prijevodnih izdanja te knjige.

To je izvrsno štivo - čak i zabavno povremeno. Nije nužno prihvatiti sve što autor nudi da biste uživali u njegovoj hrabrosti razotkrivanja zala što ih mogu počiniti religije. Oni koji mašu Biblijom zasigurno mogu sada reći da su našli svoga utjelovljenoga Sotonu.

KIRKUS REVIEWS

PREDGOVOR

Kao dijete, moja supruga mrzila je svoju školu i priželjkivala je da je smije napustiti. Mnogo godina poslije toga, kad je bila u dvadesetim godinama života, otkrila je tu žalosnu činjenicu svojim roditeljima i njezina je majka bila zaprepaštena: 'No dijete, zašto nisi došla i rekla nam to?' Lallin odgovor nalazi se u mom današnjem tekstu: 'Nisam znala da mogu."

Nisam znala da mogu.

Pretpostavljam - zapravo sam siguran - da ima mnogo ljudi koji su odgojeni u ovoj ili onoj religiji, nezadovoljni su u njoj, ne vjeruju u nju ili su zabrinuti zbog zala koja su počinjena u njezino ime. Ti ljudi obuzeti su neodređenom čežnjom da napuste religiju svojih roditelja i htjeli bi to biti u stanju, ali jednostavno ne shvaćaju da je to moguće. Ako ste vi jedan od tih, onda je ova knjiga za vas. Njezin je cilj zaoštravanje svijesti - zaoštravanje svijesti o činjenici kako je realno težiti tome da se postane ateist te kako je to hrabra i veličanstvena težnja. Možete biti sretan ateist, uravnotežen, moralan i intelektualno ispunjen. To je prva moja poruka u svezi sa zaoštravanjem svijesti. Htio bih zaoštriti svijest na još tri druga načina, no o tome nešto kasnije.

U siječnju 2006. prikazao sam dokumentarni film u dva dijela na britanskoj televiziji (Četvrti kanal) pod naslovom Korijen sveg zla? Od početka mi se nije sviđao taj naslov. Religija nije uzrok svega zla, jer nijedna pojedina stvar nije uzrok nečega u cijelosti. No bio sam vrlo zadovoljan reklamnim oglasom koji je Četvrti kanal objavio u britanskom tisku. Bila je to slika panorame Manhattana ispod koje je pisalo: 'Zamislite svijet bez religije'. U čemu je bila poanta? Blizanaca-nebodera Svjetskog trgovinskog centra na slici uočljivo nije bilo.

Zamislite, zajedno s Johnom Lennonom, svijet bez religije. Zamislite da nema bombaša samoubojica, da nije bilo 11. rujna, 7. srpnja, križarskih ratova, progona vještica, zavjere za dizanje u zrak britanskog parlamenta 1605, podjele Indije, izraelsko-palestinskih ratova, srpsko-hrvatsko- bošnjačkih pokolja, progona Židova kao 'kristoubojica', 'nemira' u Sjevernoj Irskoj, ubojstava radi 'povrata časti', teleevangelista u sjajnim odijelima s napuhanim frizurama koji pelješe novac lakovjernih ljudi ('Bog hoće da dajete sve dok vas ne počne boljeti"). Zamislite da nema talibana koji dižu u zrak prastare kipove, javnih odrubljivanja glave bogohulnicima, bičevanja

ženske kože, jer je zločin pokazati i jedan njen centimetar. Usput, moj kolega Desmond Morris ukazao mi je na to da se prekrasna pjesma Johna Lennona pod tim istim naslovom ponekad u Americi izvodi bez riječi '... i bez religije također'. Autori jedne verzije čak su se drznuli promijeniti tu sintagmu u '...i s jednom religijom također.

Možda mislite da je agnosticizam razumno stajalište, a da je ateizam jednako dogmatičan kao i religijsko vjerovanje? Ako je tako, nadam se da će vas 2. poglavlje ponukati na to da se predomislite te da će vas uvjeriti kako je 'hipoteza o Bogu' znanstvena hipoteza o svemiru, hipoteza koja se mora raščlanjivati skeptično kao i svaka druga. Možda ste učili da su filozofi i teolozi iznijeli dobre razloge za vjerovanje u Boga. Ako tako mislite, možda će vam se sviđati 3. poglavlje pod naslovom 'Dokazi u prilog postojanju Boga', jer se pokazuje da su ti dokazi izrazito slabi. Možda mislite kako je očito da Bog mora postojati, jer kako bi inače nastao svijet? Kako bi inače moglo biti života u svoj njegovoj bogatoj raznovrsnosti, u kojemu svaka vrsta izgleda upadljivo kao da je 'stvorena' ? Ako vam se misli kreću tim stazama, nadam se da ćete u 4. poglavlju steći uvid u to "Zašto je gotovo sigurno da nema Boga. Daleko od toga da ukazuje na nekog višeg 'planera', iluzija o planiranju u živućem svijetu može se objasniti mnogo ekonomičnije i s razornom elegancijom pomoću darvinističkog prirodnog odabira. Iako je sama prirodna selekcija ograničena na objašnjavanje živućeg svijeta, ona podiže našu svijest na razinu vjerojatnosti da postoje slične 'dizalice' koje nam mogu pomoći u poimanju samoga kozmosa. Moć dizalica poput prirodne selekcije drugo je od mojih četiriju oštrila svijesti.

Možda mislite da moraju postojati nekakav bog ili bogovi zato što vas antropolozi i povjesničari uče da vjernici dominiraju svakom ljudskom kulturom. Ako to smatrate uvjerljivim razlogom, molim vas da se osvrnete na 5. poglavlje o 'Korijenima religije', koje objašnjava zašto je vjerovanje toliko sveprisutno. Ili mislite da je religijsko vjerovanje nužno kako bismo sebi postavili moralne odredbe koje se mogu opravdati? Nije li nam potreban Bog kako bismo bili dobri? Molim vas, pročitajte 6. i 7. poglavlje kako biste uvidjeli zašto nije tako. Je li vam religija i dalje slaba točka kao dobra stvar za svijet, iako ste sami izgubili svoju vjeru?8. poglavlje pozvat će vas da razmišljate o tome kako religija u mnogim slučajevima nije toliko dobra za svijet.

Ako se osjećate zarobljenima u religiji svoga odgoja, bilo bi uputno

zapitati se kako se to dogodilo. Odgovor obično leži u nekom obliku indoktrinacije u djetinjstvu. Ako ste imalo religiozni, onda je gotovo potpuno vjerojatno da je vaša religija i religija vaših roditelja. Ako ste se rodili u Arkansasu i mislite da je kršćanstvo istinito, a islam lažan, znajući sasvim jasno kako biste mislili obratno da ste se rodili u Afganistanu, onda ste žrtva indoktrinacije u djetinjstvu. Isto tako, mutatis mutandis, ako ste rođeni u Afganistanu.

Cijelo pitanje religije i djetinjstva predmet je 9. poglavlja, koje također uključuje moje treće oštrilo svijesti. Isto kao što bi se feministice nekad trzale kad bi čule zamjenicu 'on', a ne izraz 'on ili ona', odnosno 'muškarac', a ne 'čovjek', želio bih da se svatko trgne kad god čuje izraz kao što je 'katoličko dijete' ili 'muslimansko dijete'. Ako baš hoćete, govorite o 'djetetu katoličkih roditelja"; ali ako ikad čujete da netko govori o 'katoličkom djetetu", zaustavite ga i pristojno mu ukažite na to kako su djeca premlada da bi znala gdje stoje s obzirom na takva pitanja, isto kao što su premlada da bi znala gdje stoje glede ekonomije ili politike. Upravo zato što mi je cilj podizanje svijesti, neću se ispričati zato što to spominjem u predgovoru kao i u 9. poglavlju. To se nikad ne može reći previše puta. Opet ću to reći. To nije muslimansko dijete, već dijete muslimanskih roditelja. To dijete je premlado da bi znalo želi li biti musliman ili ne. Ne postoji nešto poput muslimanskog djeteta. Ne postoji nikakvo kršćansko dijete.

1. i 10. poglavlje zaokružuju knjigu tako što objašnjavaju, na različite načine, kako ispravno shvaćanje veličanstvenosti stvarnog svijeta, iako nikad ne postaje religija, može itekako ispuniti inspirativnu ulogu koju je religija u povijesti - i to neprimjereno - za sebe uzurpirala.

Moje četvrto oštrilo svijesti je ponos ateista. Nitko se ne mora ispričavati zato što je ateist. Upravo suprotno, na to se može biti ponosan, stajati uzdignute glave prema dalekim obzorima, jer ateizam gotovo uvijek ukazuje na zdravu neovisnost duha i, dapače, na zdrav duh. Mnogi ljudi znaju, duboko u svojoj duši, da su ateisti, ali se to ne usuđuju priznati svojim obiteljima pa čak, u nekim slučajevima, ni sebi samima. To je dijelom zato što je sama riječ 'ateist' ustrajno pretvarana u užasnu i zastrašujuću etiketu. U 9, poglavlju navodi se tragikomična priča komičarke Julije Sweeney o tome kako su njezini roditelji, čitajući novine, otkrili da je ona bila postala ateistom. Oni su još gotovo i mogli prihvatiti nevjerovanje u Boga, ali biti ateist! ATEIST? (Ton majčina glasa pretvorio se u vrisak).

Na ovom mjestu moram reći nešto što je prije svega namijenjeno američkim čitateljima, jer je religioznost u današnjoj Americi nešto uistinu izuzetno. Odvjetnica Wendy Kaminer samo je malo pretjerivala kad je primijetila da je ismijavanje religije podjednako opasno kako i spaljivanje zastave u dvorani udruge američkih veterana.i Status ateista u Americi danas je kao status homoseksualaca prije 50 godina. Sada, nakon djelovanja pokreta za emancipaciju homoseksualaca, moguće je, iako još uvijek ne vrlo lako, da homoseksualac bude izabran na neki javni položaj. U Gallupovu ispitivanju javnosti 1999. Amerikanci su upitani bi li glasovali za, u ostalome visoko kvalificiranu, osobu koja je žena (95 posto ih se izjasnilo pozitivno), katolik (94 posto), Židov (92 posto), crnac (92 posto), mormon (79 posto), homoseksualac (79 posto) ili ateist (49 posto). Očito je da je pred nama još dugi put. No ateisti su daleko brojniji, osobito među obrazovanom elitom, nego što to mnogi pretpostavljaju. Tako je bilo čak i u 19. stoljeću, kad je John Stuart Mill već bio u mogućnosti reći: 'Svijet bi bio zapanjen da zna koliko je mnogo njegovih najblistavijih uglednika, koje čak i obični ljudi najviše cijene po mudrosti i vrlini, a koji su potpuno sumnjičavi prema religiji.!

To danas mora biti još točnije i ja, štoviše, podnosim dokaze za to u 3. poglavlju. Razlog zbog kojega mnogi ljudi ne zamjećuju ateiste je u tome što se mnogi od nas ustručavaju 'izaći na vidjelo'. Moj je san da ova knjiga pomogne ljudima da to učine. Isto kao i u slučaju homoseksualnog pokreta, što se više ljudi razotkrije, to će biti lakše drugima da im se pridruže. Možda se postigne kritična masa za pokretanje lančane reakcije.

Spomenuto ispitivanje javnosti u Americi ukazuje na to da broj ateista i agnostika daleko nadmašuje broj religioznih Židova pa čak i većinu drugih posebnih vjerskih skupina. No za razliku od Židova, koji su poznati po tome što imaju jedan od najučinkovitijih političkih lobija u SAD, i za razliku od evangeličkih kršćana, koji imaju još veću političku moć, ateisti i agnostici nisu organizirani te stoga nemaju gotovo nikakav utjecaj. Dapače, organiziranje ateista ponekad se uspoređuje s okupljanjem mačaka, jer su oni obično neovisni mislioci i ne pokoravaju se autoritetu. No dobar prvi korak bio bi stvaranje kritične mase onih koji su voljni 'izaći na vidjelo', što bi onda ohrabrilo druge da učine to isto. Čak i ako se ne mogu organizirati u skupinu, mačke u dovoljnom broju mogu stvoriti mnogo buke i ne mogu se

zanemarivati.

Riječ 'iluzija' u naslovu knjige uznemirila je neke psihijatre koji to smatraju stručnim terminom kojim se ne bi smjelo razmahivati. Troje njih pisalo mi je i predložilo poseban stručni termin za religijsku iluziju: 'reluzija'*. Možda će se to postupno prihvatiti. No, zasad ću zadržati pojam 'iluzija' pa moram opravdati upotrebu te riječi. Penguinov Rječnik engleskog jezika definira iluziju kao 'krivo vjerovanje ili dojam'. Zanimljivo je da ilustrativni primjer u rječniku potječe od Phillipa E. Johnsona, a glasi: 'Darvinizam je priča o oslobađanju čovječanstva od iluzije da njegovom sudbinom upravlja neka sila viša od njega'. Je li moguće da je to onaj isti Phillip E. Johnson koji danas u Americi predvodi kreacionistički napad na darvinizam? Upravo on, no njegov citat, kao što smo mogli pretpostavljati, istrgnut je iz šireg konteksta. Nadam se kako će biti uočeno da sam spomenuo tu činjenicu, jer se u mnogim kreacionističkim navodima mojih djela ne postupa prema meni s istom ljubaznošću, već se ona navode namjerno i prijevarno izvan konteksta iz kojeg su istrgnuta. Što god Johnson pritom mislio, njegovu rečenicu, takvu kako je napisana, rado prihvaćam. Rječnik koji se nalazi u Microsoftovom programu Word definira iluziju kao "ustrajno krivo vjerovanje od kojega se ne odustaje, usprkos čvrstim dokazima u suprotno, osobito kao simptom psihijatrijskog poremećaja'. Prvi dio savršeno obuhvaća religijsku vjeru. A što se tiče mogućnosti da je to simptom psihijatrijskog poremećaja, sklon sam slijediti Roberta M. Pirsiga, autora knjige Zen i umijeće popravka motocikla, koji kaže: 'Kad jedna osoba pati od iluzije, to se naziva poremećenošću uma. Kad mnogo ljudi pati od iluzije, to se naziva religijom.

Bude li ova knjiga imala učinak kakav bih želio da ima, vjernici koji je otvore bit će ateisti kad je pročitaju. Kakvog li drskog optimizma! Dakako, okorjeli bogomoljci imuni su na dokaze, jer je njihov otpor stvoren u godinama indoktrinacije u djetinjstvu, uz pomoć metoda koje su se usavršavale stoljećima (bilo evolutivno, bilo planski). Među učinkovitijim imunološkim sredstvima je zloslutno upozorenje da se čak niti ne otvaraju knjige poput ove, koja je sigurno djelo Nečastivoga. No mislim da ima mnogo ljudi otvorena duha, ljudi čija indoktrinacija u djetinjstvu nije bila toliko podmukla ili se iz nekih drugih razloga nije 'primila' ili je njihova prirodna inteligencija bila dovoljno jaka da prevladaju tu indoktrinaciju.

Takvim slobodnim dušama potreban je samo malen poticaj da se potpuno oslobode poroka religije. U najmanju ruku, nadam se da nitko tko pročita ovu knjigu neće moći reći: 'Nisam znao/znala da mogu".

Za pomoć u pripremi ove knjige zahvalan sam mnogim prijateljima i kolegama. Ne mogu ih sve spomenuti, ali medu njima su moj agent John Brockman te moji urednici Sally Gaminara (iz Transworlda) i Eamon Dolan (iz Houghton Mifflina), koji su oboje pročitali knjigu osjećajno i s inteligentnim razumijevanjem te su mi pomogli svo,im savjetima pomiješanim s kritikom. Njihovo svesrdno i oduševljeno vjerovanje u knjigu bilo mi je velik poticaj. Gillian Somerscales bila je uzoran redaktor, konstruktivna u svojim prijedlozima i minuciozna u svojim ispravcima. Među onima koji su iznosili kritike različitih verzija rukopisa, a kojima sam vrlo zahvalan, jesu Jerry Coyne, J. Anderson Thomson, R. Elisabeth Cornwell, Ursula Goodenough, Latha Menon te posebno Karen Owens, kritičarka nad kritičarkama, čije je poznavanje tkanja i paranja svakog rukopisa knjige postalo gotovo jednako toliko detaljno koliko i moje.

Knjiga duguje ponešto (i obratno) dvodijelnom televizijskom dokumentarnom filmu Korijen svega zla?, koji sam prikazao na britanskoj televiziji (Četvrti kanal) u siječnju 2006. Zahvalan sam svima koji su sudjelovali u produkciji filma, uključujući Deboru Kidd, Russella Barnesa, Tima Cragga, Adama Prescoda, Alana Clementsa i Hamisha Mykuru. Za dopuštenje da se služim navodima iz dokumentarca zahvaljujem tvrtci IWC Media i Četvrtom kanalu. Korijen svega zla? Postigao je visoku gledanost u Britaniji i preuzela ga je Australska medijska tvrtka. Još će se vidjeti hoće li

ga se usuditi prikazati ikoji američki televizijski kanal. T U trenutku izlaska mekog izdanja knjige iz tiska, odgovor na to pitanje još uvijek je negativan. Sad, međutim, postoji DVD koji se može nabaviti na www.richarddawkins.net.

Ova je knjiga sazrijevala u meni već nekoliko godina. U tom razdoblju, neke od ideja neizbježno su pronašle put u moja predavanja, na primjer na sveučilištu u Harvardu, te u članke u listovima i časopisima. Osobito bi čitatelji moje redovne kolumne u časopisu Free Inquiry mogli otkriti da su im neki ulomci poznati. Zahvalan sam Tomu Flynnu, uredniku tog izvrsnog časopisa, za poticaj koji mi je dao kad me je pozvao da postanem redovni kolumnist ove publikacije. Nadam se da ću, nakon privremenog prekida za vrijeme dovršavanja knjige, nastaviti pisati kolumnu te ću je nedvojbeno iskoristiti za odgovore na odjeke knjige.

Iz niza razloga zahvalan sam Danu Dennettu, Marcu Hauseru, Michaelu Stirratu, Samu Harrisu, Helen Fisher, Margaret Downey, Ibnu Warraqu, Hermione Lee, Juliji Sweeney, Danu Bakeru, Josephine Welsh, lanu Bairdu i posebno Georgeu Scalesu. U današnje vrijeme, knjiga poput ove nije završena dok ne postane jezgra živuće internet stranice, foruma za dopunske materijale, reakcije, rasprave, pitanja i odgovore - tko zna što bi mogla donijeti budućnost? Nadam se da će www.richarddawkins.net/, internet stranica Zaklade Richard Dawkins za razum i znanost, ispuniti tu ulogu te sam iznimno zahvalan Joshu Timonenu za umijeće, profesionalizam i ustrajan napor koje je ulagao u taj projekt.

Iznad svega zahvaljujem svojoj supruzi Lalli Ward, koja me je poticala u trenucima oklijevanja i sumnji u sebe, ne pružajući mi samo moralnu potporu i dajući duhovite prijedloge za poboljšanja već i tako što mi je pročitala cijelu knjigu na glas u dvije različite faze njezina razvoja kako bih mogao shvatiti vrlo izravno kakvom bi se knjiga mogla činiti drugom čitatelju. Preporučujem tu tehniku drugim autorima, ali ih moram upozoriti da za najbolje rezultate čitač mora biti profesionalni glumac, s glasom i osjetljivim uhom ugodenim za melodiju jezika.

PRVO POGLAVLJE DUBOKO RELIGIOZAN NEVJERNIK

Ne pokušavam zamisliti nekog osobnog Boga; dovoljno je stajati sa strahopoštovanjem pred ustrojstvom svijeta i iskusiti ga onoliko koliko su to naša nedostatna osjetila u stanju.

ALBERT EINSTEIN

ZASLUŽENO POŠTOVANJE

Dječak je ležao ispružen u travi, naslanjajući glavu na ruke. Najednom je njime ovladala zaoštrena svijest o isprepletenim korijenima i stapkama, šumi u mikrokozmu, preobraženom svijetu mrava i kukaca pa čak i - iako on nije tada znao pojedinosti o tome - milijardama bakterija u tlu što nečujno i nevidljivo podupiru gospodarstvo mikrosvijeta. Iznenada se učini daje mikrošuma travnjaka nabujala i postala jedno sa svemirom i sa zanesenim umom dječaka koji ju je promatrao. On je protumačio taj doživljaj u religioznom kontekstu i to ga je naposljetku navelo na put svećenstva. Zaređen je za anglikanskog svećenika te je postao kapelan u mojoj školi i bio mi je dragi učitelj. Zahvaljujući pristojnim liberalnim duhovnicima poput njega, nitko nikad nije mogao tvrditi da sam bio šopan religijom.T

1 Za vrijeme nastave zabavljali smo se time što bismo mu skrenuli pažnju sa Svetog pisma na uzbudljive priče o zrakoplovnom stožeru, jer je on bio služio vojsku u Kraljevskom zrakoplovstvu. Zbog

toga sam s razumijevanjem te s određenom dozom topline koju još posjedujem za Anglikansku crkvu (barem u usporedbi s njezinom konkurencijom) poslije čitao pjesmu Johna Betjemana:

Naš velečasni je stari nebeski pilot,

Sad su mu okrutno potkresali krila,

No koplje za barjak u vrtu župnog dvora Još uvijek upire vrh gdje je Viša Sila...

U drugom vremenu i prostoru taj sam dječak mogao biti ja pod zvijezdama, zaslijepljen Orionom, Kasiopejom i Velikim medvjedom, ganut do suza nečujnom glazbom Mliječne staze, omamljen noćnim mirisima crvenog jasmina i trubača u nekom afričkom vrtu. Na pitanje zašto je isti osjećaj odveo moga kapelana u jednom smjeru, a mene u drugome nije lako naći odgovor. Kvazi-mistična reakcija na prirodu i svemir uobičajena je među znanstvenicima i racionalistima. To nema nikakve veze s vjerovanjem u nadnaravno. Barem u svom djetinjstvu, moj kapelan najvjerojatnije nije

poznavao (kao ni ja) završne rečenice Podrijetla vrsta - poznatog ulomka o 'pticama što pjevaju u grmlju, različitim kukcima što trčkaraju naokolo i crvima što se provlače kroz vlažno tlo'. Da ga je poznavao, vjerojatno bi mu sve to bilo vrlo blisko i, umjesto da se opredijeli za svećenički poziv, možda bi se bio priklonio Darwinovu gledištu da sve 'nastaje prema zakonima što djeluju oko nas':

Stoga, iz rata prirode, iz gladi i smrti, izravno slijedi najuzvišenija stvar koju smo u stanju pojmiti, odnosno začetak viših životinja. Veličanstven je taj pogled na život, sa svojim silama, izvorno udahnutim u nove oblike ili u samo jedan; i k tome, dok se ovaj planet okreće i okreće prema nepromjenljivom zakonu sile teže, iz toliko jednostavnog početka razvile su i još uvijek se razvijaju beskrajne vrste, najljepše i najčudesnije. Carl Sagan je u svojoj knjizi Pale Blue Dot napisao:

Kako je moguće da gotovo nijedna velika religija nije bacila pogled na znanost i zaključila: "Ovo je bolje nego što smo mi mislili! Svemir je mnogo veći nego što su naši proroci to rekli, veličanstveniji, istančaniji, elegantniji? Mora da je moj Bog bio veći nego što smo i sanjali? Umjesto toga one kažu: 'Ne, ne, ne! Moj je bog malen bog i želim da ostane takav'. Religija, stara ili nova, koja bi naglašavala veličanstvenost svemira kakvu je otkrila suvremena znanost, možda bi bila u stanju izmamiti zalihe smjernosti i strahopoštovanja kakve teško mogu pobuditi uobičajene vjeroispovijesti.

1 Hrvatsko izdanje pod naslovom Plava točka u beskraju objavila je Sveučilišna knjižara, Zagreb,

2002. Preveo Davorin Lovrić, (prim, ur.)

Sve Saganove knjige dotiču osjetljive vrške čudesne transcendentnosti nad kojom je religija imala monopol u prošlim stoljećima. Ja također tome težim u svojim knjigama. Posljedica toga je da me često opisuju kao duboko religioznog čovjeka. Jedna američka studentica napisala mi je da je pitala svoga profesora ima li mišljenje o meni. 'Svakako', odgovorio je. 'Njegova pozitivna znanost neuskladiva je s religijom, ali on pada u ekstazu u svezi s prirodom i svemirom. Po meni to jest religija!' No je li 'religija' prava riječ? Mislim da nije. Nitko to nije izrazio bolje od dobitnika Nobelove nagrade za fiziku (i ateista) Stevena Weinberga u njegovoj knjizi Dreams of a Final

Iheory':

Neki ljudi poimaju Boga toliko široko i elastično pa je neizbježno da će naći Boga gdje god tragaju za njim. Čuje se da netko kaže da je 'Bog ono krajnje', ili 'Bog je bolja strana naše prirode' ili 'Bog je svemir. Dakako, kao i svakoj drugoj riječi, i riječi 'Bog' može se dati značenje kakvo god želite. Želite li reći: 'Bog je energija', možete naći Boga u grumenu ugljena.

1 Hrvatsko izdanje pod naslovom U potrazi za konačnom teorijom objavili su Izvori, Zagreb, 1997. Preveli Olga Vernić i Damir Mikuličić, (prim, ur.)

Weinberg je svakako u pravu da se riječ Bog, ako ne želimo da postane potpuno beskorisna, mora upotrebljavati onako kako je ljudi općenito shvaćaju: kao oznaka nadnaravnog tvorca 'primjerenog našem štovanju".

Nažalost, mnogo je zbrke nastalo zato što se ne povlači razlika između onoga što se naziva ajnštajnovskom religijom i religije nadnaravnoga. Einstein ponekad zaziva ime Boga (a on nije jedini ateistički znanstvenik koji to čini), stvarajući nesporazum u kojemu ga zagovornici nadnaravnoga spremno krivo shvaćaju i svojataju za sebe. Dramatični (ili možda vragoljasti?) kraj A Brief History of Timer Stephena Hawkinga,'...jer bismo tada spoznali um Boga', vrlo se često krivo tumači. To je navelo ljude na zaključak, dakako krivi, da je Hawking religiozan. Molekularna biologinja Ursula Goodenough zvuči u svojoj knjizi The Sacred Depths of Nature (Svete dubine prirode) više religioznom od Hawkinga ili Einsteina. Ona voli crkve, džamije i hramove, a brojni dijelovi njezine knjige nameću se da budu uzeti izvan konteksta i upotrijebljeni kao argumenti u prilog religiji nadnaravnoga. Ona ide toliko daleko da sebe naziva 'religioznim prirodnjakom'. No ako se njezina knjiga pažljivo pročita, pokazuje se da je ona jednako nepokolebljiv ateist koliko i ja.

T Hrvatsko izdanje pod naslovom Kratka povijest vremena objavili su Izvori, Zagreb, 1996., preveo Damir Mikuličić, (prim, ur.)

'Prirodnjak' je dvosmislena riječ. Meni ona dočarava heroja iz djetinjstva, doktora Doolittlea autora Hugha Loftinga (Dolittle je, usput, imao u sebi više nego zericu od 'filozofa' prirodnjaka s broda Beqagle). U 18. i 19. stoljeću prirodnjak je bio ono što još uvijek je za većinu nas danas: istraživač svijeta prirode. Prirodnjaci u tom smislu riječi često su bili ljudi iz crkvenih krugova, sve od Gilberta Whitea. I sam Darwin bio je kao mladić predodređen za Crkvu, nadajući se da će mu lagodan život provincijskog župnika omogućiti

da zadovoljava svoju strast za kukcima. No filozofi upotrebljavaju riječ 'Prirodnjak' u sasvim drugom smislu - kao suprotnost natprirodnjaku. Julian Baggini objašnjava u knjizi Atheism: A Very Short Introduction (Vrlo kratki uvod u ateizam) značenje ateističke odanosti prirodnjaštvu: "Većina ateista vjeruje da u svijetu postoji samo jedna vrsta tvari u svemiru, a ona je materijalne prirode, ali da iz nje proizlaze umovi, ljepota, osjećaji, moralne vrijednosti - ukratko cijeli raspon pojava koje daju bogatstvo ljudskom životu.

Ljudske misli i osjećaji proizlaze iz krajnje složenih međupovezanosti materijalnih entiteta u mozgu. Ateist u tom smislu filozofskog prirodnjaka vjeruje da ne postoji ništa mimo prirodnoga, fizičkog svijeta, nikakav nadnaravni kreativni um koji se skriva iza uočljivog svemira, nikakva duša koja nadživljuje tijelo i nikakva čuda - osim u smislu prirodnih pojava koje još ne razumijemo. Ako postoji nešto za što se čini da se nalazi izvan prirodnog svijeta, onakva kakav je danas nepotpuno shvaćen, nadamo se da ćemo to naposljetku razumjeti i uključiti u ono što je prirodno. Kao i uvijek kad raščlanimo dugu, ona neće postati manje čudesnom.

Obično se pokaže da veliki znanstvenici našega doba koji zvuče kao da su religiozni zapravo to nisu kad se dublje ispitaju njihova vjerovanja. To svakako vrijedi za Einsteina i Hawkinga. Sadašnji kraljevski astronom i predsjednik Kraljevskog društva u Britaniji Martin Rees rekao mi je da ide u crkvu kao 'anglikanski nevjernik...iz odanosti plemenu'. On ne posjeduje nikakva teistička vjerovanja, ali sudjeluje u poetskom prirodnjaštvu što ga kozmos budi u drugim znanstvenicima koje sam spomenuo. U nedavnom razgovoru na televiziji uputio sam izazov svom prijatelju, opstetritičaru Robertu Winstonu, uglednom pripadniku židovske zajednice u Britaniji, rekavši mu da prizna kako je njegov judaizam upravo takve vrste i kako zapravo ne vjeruje ni u što nadnaravno. On se približio priznanju, ali je uzmaknuo na posljednjoj prepreci (istini za volju, bilo je predviđeno da on intervjuira mene, a ne ja njega)*. Kad sam inzistirao na odgovoru, rekao je kako smatra da judaizam pruža dobru disciplinu koja mu pomaže da strukturira život u pozitivnom smislu. Možda je to točno, ali to, dakako, nema ni najmanje veze s istinskom vrijednošću bilo kakvih tvrdnji judaizma u prilog nadnaravnome. Postoje mnogi intelektualci ateisti koji sebe ponosno nazivaju Židovima i drže se židovskih obreda, možda iz odanosti drevnoj

tradiciji ili ubijenim rođacima, ali i zbog zbrkane i zbunjujuće spremnosti da nazovu 'religijom' panteističko štovanje koje mnogi od nas dijele s njegovim najistaknutijim pobornikom, Albertom Einsteinom. Oni možda ne vjeruju, ali, da posudim izraz filozofa Dana Dennetta, oni 'vjeruju u vjerovanje".

Jedna od Einsteinovih najradije spominjanih izreka je 'Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti je slijepa'. No Einstein je također rekao:

Ono što ste pročitali o mojim religijskim uvjerenjima bila je, dakako, laž, i ta se laž sustavno ponavlja. Ja ne vjerujem u osobnog Boga i nikad to nisam poricao, već sam to jasno govorio. Ako u meni postoji nešto što se može nazvati religioznim, onda je to bezgranično divljenje ustrojstvu svijeta u mjeri u kojoj ga naša znanost može razotkriti.

Čini li se to da Einstein proturječi sebi samome? Je li moguće da se njegove riječi mogu selektivno uzimati za navode u prilog objema stranama rasprave? Ne. Pod 'religijom' Einstein je podrazumijevao nešto sasvim drukčije od onoga što se obično misli. Dok nastavljam razjašnjavati razliku između religije nadnaravnoga s jedne stane i Einsteinove religije s druge, imajte na umu da samo nadnaravne bogove nazivam iluzornima.

Evo nekoliko Einsteinovih navoda kako bi se ilustrirala ajnštajnovska religija.

Ja sam duboko religiozan nevjernik. To je na neki način nova vrsta religije.

Nikad nisam nametao Prirodi svrhu ili cilj ni bilo što drugo što bi se moglo protumačiti antropomorfski. Ja u Prirodi vidim veličanstveno ustrojstvo koje možemo pojmiti samo vrlo površno i to mora umnu osobu ispuniti osjećajem poniznosti. To je istinski religiozan osjećaj koji nema nikakve veze s misticizmom.

Ideja o osobnom Bogu sasvim mi je strana i čak mi se čini naivnom. Razumljivo je što branitelji religije Einsteina nakon njegove smrti pokušavaju još u većem broju svojatati za sebe. Neki njegovi religiozni suvremenici gledali su na njega sasvim drukčije. Einstein je 1940. objavio poznati članak u kojem je opravdavao tvrdnju 'Ne vjerujem u osobnog Boga".

Ta i druge slične izjave pokrenule su mnoštvo pisama iz ortodoksnih religijskih krugova, a mnoga od njih aludirala su na FEinstenovo židovsko podrijetlo. Izvadci koji slijede preuzeti su iz knjige Maxa Jammera Einstein and religion, (To je također moj glavni izvor citata samoga Einsteina na temu religije). Katolički biskup Kansas Cityja je izjavio: 'Žalosno je vidjeti da čovjek koji potječe iz naroda Starog zavjeta i njegova učenja poriče veliku tradiciju tog naroda.' Umiješali su se u drugi katolički duhovnici: 'Nema drugoga Boga osim osobnoga Boga... Einstein ne zna o čemu govori. On je sasvim u krivu. Neki ljudi misle, budući da su dostigli visoku razinu učenosti u nekom području, da su kvalificirani za izražavanje svojih mišljenja o svemu.' Preko tvrdnje da je religija određeno područje za koje se može posjedovati stručnost ne smije se olako prijeći. Taj se duhovnik valjda ne bi podvrgnuo ekspertizi nekoga tko tvrdi da je 'stručnjak za vilenjake' u vezi s točnim oblikom ili bojom njihovih krila. I on i spomenuti biskup smatrali su da je Einstein, budući da nema teološku naobrazbu, krivo shvatio prirodu Boga. Baš naprotiv, Einstein je vrlo dobro shvaćao što poriče.

Jedan američki katolički odvjetnik, koji radi za neku ekumensku koaliciju, napisao je Einsteinu:

Duboko žalimo što ste objavili svoje priopćenje...u kojemu izvrgavate ruglu ideju o osobnom Bogu. U proteklih deset godina ništa nije bilo toliko proračunato da uvjeri ljude kako je Hitler imao određenog razloga za protjerivanje Židova iz Njemačke kao vaša izjava. Priznajem vam pravo na slobodu govoru, ali svejedno tvrdim da vas ta izjava pretvara u jednog od najvećih izvora razdora u Americi. Jedan njujorški rabin je izjavio: 'Einstein je nedvojbeno velik učenjak, ali su njegova vjerska gledišta dijametralno suprotna judaizmu. 'Ali'? 'Ali?' Zašto ne 'i"? Predsjednik jednog povijesnog društva u New Jerseyu napisao je pismo koje toliko pogubno razobličuje slabost religioznog uma da ga je vrijedno pročitati dvaput:

Uvažavamo vašu učenost, doktore Einstein, ali postoji jedna stvar za koju se čini da je niste naučili: da je Bog duh i da ga se ne može otkriti teleskopom ili mikroskopom, isto kao što se ni ljudska misao ili osjećaj ne mogu otkriti analizom mozga. Kao što svatko zna, religija se temelji

na Vjeri, a ne na znanju. Moguće je da je svaka umna osoba povremeno na udaru vjerske sumnje. Moja osobna vjera pokolebala se mnogo puta. No nikad nisam nikome govorio o svojim duhovnim stranputicama iz dva razloga: (1) bojao sam se da bi i pukim nagovještajem mogao poremetiti i oštetiti život i nade nekih svojih bližnjih; (2) zato što se slažem s piscem koji je rekao, "Tko god hoće uništiti vjeru drugoga, ima u sebi zlokobnu crtu.' Nadam se, doktore Einsteine, da su vas pogrešno citirali i da ćete ipak reći nešto ugodnije golemom broju američkih ljudi koji su sretni što vam mogu odati počast. Koliko toga razotkriva to pismo! Svaka rečenica ogrezla je u intelektualni i moralni kukavičluk. Ne toliko kukavno, ali zato šokantnije bilo je pismo osnivača jedne kršćanske Udruge Kalvarijskog Svetišta u Oklahomi:

Profesore Einstein, vjerujem da će vam svaki kršćanin u Americi odgovoriti: "Ne ćemo odustati od našega vjerovanja u svojega Boga i njegova sina Isusa Krista, ali vas pozivamo, ako ne vjerujete u Boga naroda ove zemlje, da se vratite onamo odakle ste došli'. Učinio sam sve u svojoj moći da budem blagoslov Izraelu, a onda se pojavite vi i jednim izrijekom svoga bogohulnog jezika učinite toliko štete dobrobiti svojega naroda da ni svi napori kršćana koji vole Izrael ne mogu iskorijeniti antisemitizam u ovoj zemlji. Profesore Finstein, svaki kršćanin u Americi smjesta će vam odgovoriti: Uzmite svoju suludu, lažnu teoriju evolucije i vratite se u Njemačku iz koje ste došli ili prestanite pokušavati slomiti vjeru naroda koji vam je pružio dobrodošlicu kad ste bili prisiljeni pobjeći iz svoje domovine.'

Jedna stvar u kojoj svi Einsteinovi teistički kritičari imaju pravo jest to da on nije bio jedan od njih. On se opetovano ljutio na navode da je teist. Je li on, dakle, bio deist, poput Voltairea i Diderota? Je li bio panteist, poput Spinoze, čijoj se filozofiji divio: "Vjerujem u Spinozina Boga koji se otkriva u urednom skladu onoga što postoji, a ne u Boga koji se bavi sudbinama i djelima ljudskih bića'?

Podsjetimo se na terminologiju. Teist vjeruje u nadnaravni um koji, osim što najprije obavi svoje glavno djelo stvaranja svemira, ostaje prisutan kako bi nadzirao daljnju sudbinu onoga što je na početku stvorio, te utjecao na to. U mnogim sustavima teističkog vjerovanja, božanstvo je tijesno povezano s ljudskim zbivanjima. Ono se odaziva na molitve, oprašta ili kažnjava grijehe,

upleće se u svijet izvođenjem čudesa, strepi zbog dobrih i loših djela te zna kad ih činimo (ili kad čak samo pomišljamo na to da bismo ih učinili). Za razliku od toga, deist također vjeruje u nadnaravni um, ali djelatnosti toga uma ograničene su prije svega na uspostavu zakona koji upravljaju svemirom. Deistički Bog nikad se ne miješa naknadno, i ni u kom slučaju ga ne zanimaju ljudska zbivanja. Panteisti uopće ne vjeruju u nadnaravnoga Boga, već se služe riječju 'Bog' kao nenadnaravnim sinonimom za Prirodu, za Svemir ili za zakonitost koja upravlja djelovanjem Svemira. Deisti se razlikuju od teista utoliko što njihov Bog ne odgovara na molitve, ne zanimaju ga grijesi ni ispovijedi, on ne čita naše misli niti se bavi hirovitim čudesima. Deisti se razlikuju od panteista po tome što je deistički Bog neka vrsta kozmičkog uma, a ne panteistički metaforički ili pjesnički sinonim za zakone svemira. Panteizam je uljepšani ateizam. Deizam je razvodnjeni teizam.

Svi razlozi ukazuju na to da su poznati ajnštajnizmi, poput onoga 'Bog je suptilan, ali nije zao', ili 'Bog se ne kocka ili "Je li Bog imao izbora pri stvaranju Svijeta?' panteistički, a ne deistički, a svakako ne teistički. Rečenicu 'Bog se ne kocka' treba prevesti kao 'Slučajnost nije u srži svih stvari'. 'Je li Bog imao izbora pri stvaranju Svijeta?' znači: "Je li se svemir mogao začeti na bilo koji drugi način?' Einstein se služio riječju 'Bog! u sasvim metaforičkom, pjesničkom smislu. Isto vrijedi za Stephena Hawkinga i za većinu fizičara koji povremeno skliznu u jezik religijske metafore. Čini se da knjiga Paula Daviesa The Mind of God (Božji um) lebdi negdje između anjštajnovskog panteizma i nekog čudnovatog oblika deizma - za što je dobio Templetonovu nagradu (vrlo veliku svotu novca koju godišnje dodjeljuje Zaklada Templeton, obično nekom znanstveniku koji je spreman izreći nešto lijepo o religiji).

Da sažmem ajnštajnovsku religiju u još jedan navod samoga Einsteina: 'Osjetiti da se iza bilo čega što se može iskusiti nalazi nešto što naš um ne može pojmiti i čija ljepota i uzvišenost dopiru do nas samo posredno, kao slabašan odraz, to je religioznost. U tom sam smislu ja religiozan'. U tom sam smislu i ja religiozan, s rezervom da izraz 'ne može pojmiti' ne mora značiti "Zauvijek nepojmljivo'. No ja radije sebe ne nazivam religioznim, jer to može navesti na krivi zaključak. Ta varljivost je razorna, jer za većinu ljudi 'religija' implicira 'nadnaravno'. Carl Sagan je to dobro izrazio: '...ako se pod "Bogom" podrazumijeva sustav fizikalnih zakona koji upravljaju svemirom, onda

svakako postoji takav Bog. Taj bog je emocionalno nezadovoljavajuć... nema mnogo smisla moliti se zakonu gravitacije".

Zanimljivo je da je taj posljednji Saganov argument nagovijestio velečasni doktor Fulton J. Sheen, profesor na Američkom katoličkom sveučilištu, u sklopu žestokog napada na FEinsteinovo odricanje od osobnog Boga 1940. Sheen je sarkastično upitao bi li itko bio spreman žrtvovati svoj život za Mliječnu stazu. Čini se kako je on mislio da time iznosi argument protiv Einsteina, a ne u prilog njemu, jer je dodao: 'Samo je jedna pogreška u vezi s njegovom kozmičkom religijom: on je stavio jedno slovo više u tu riječ - slovo z. No, nema ničega komičnoga u Einsteinovim vjerovanjima. Usprkos tome, volio bih kad bi se fizičari suzdržavali od upotrebe riječi 'Bog' u njezinom posebnom metaforičkom smislu. Metaforički ili panteistički Bog fizičara udaljen je tisuće svjetlosnih godina od interventnog biblijskog Boga koji čita misli, kažnjava grijehe i uslišava molitve, od Boga svećenika, mula i rabina i Boga svakodnevnog jezika. Namjerno brkanje toga dvoga po mom je mišljenju čin intelektualne veleizdaje.

NEZASLUŽENO POŠTOVANJE

Naslov moje knjige, Iluzija o Bogu, ne odnosi se na Einsteinova Boga ni na Boga drugih prosvijetljenih znanstvenika s prethodnih stranica. Zato se na početku želim riješiti ajnštajnovske religije, za koju je dokazano da je u stanju zbunjivati. U ostatku knjige govorim samo o nadnaravnim bogovima, od kojih je većini mojih čitatelja najpoznatiji Jahve, Bog Starog zavjeta. Na njega ću se osvrnuti za trenutak. No prije nego što zaključim uvodno poglavlje, moram riješiti još jedno pitanje koje bi inače opterećivalo cijelu knjigu. Ovaj put, to je pitanje pristojnosti. Moguće je da će religiozne čitatelje uvrijediti ono što ja imam reći te da će na ovim stranicama naći premalo poštovanja za svoja osobna vjerovanja (ako već ne za vjerovanja koja su bliska drugima). Bilo bi šteta ako bi ih takva uvreda omela u tome da čitaju do kraja pa bih htio to riješiti sada, na početku.

Prošireno je shvaćanje, koje gotovo svatko u našem društvu prihvaća - uključujući i ljude koji ne vjeruju - da je religijsko vjerovanje osobito osjetljivo na uvredu te da ga treba zaštititi neuobičajeno debelim zidom poštovanja, koje je drukčije vrste od onoga koje bi bilo koje ljudsko biće moralo iskazivati svakome drugome. Douglas Adams toliko je to dobro izrazio u improviziranom govoru u Cambridgeu neposredno prije svoje smrti?

da se nikad ne umorim od ponavljanja njegovih riječi:

Religija... ima u svojoj jezgri određene ideje koje nazivamo svetima, uzvišenima ili tako nešto. To znači sljedeće: 'Evo ideje ili predodžbe o kojoj ne smiješ reći ništa loše; jednostavno ne smiješ. Zašto ne? - zato što ne!' Ako netko glasuje za stranku s kojom se ti ne slažeš, možeš slobodno raspravljati o tome koliko god želiš; svi će se sporiti, ali se neće osjetiti uvrijeđenima zbog toga. Ako netko misli da se porezi moraju povisiti ili sniziti, možeš slobodno raspravljati o tome. No sa druge strane, ako netko kaže: 'Ne smijem pomaknuti prekidač za svjetlo u subotu", ti kažeš: Ja to poštujem.

Zašto bi moralo biti sasvim opravdano podupirati Laburističku stranku ili Konzervativnu stranku, Republikance ili Demokrate, ovaj ekonomski model, a ne onaj, Macintosh umjesto Windows - ali se ne smije imati mišljenje o tome kako je nastao svemir, o tome tko je stvorio svemir... ne, to je sveto?... Naviknuti smo na to da ne dovodimo u pitanje religijske ideje, ali je vrlo zanimljivo koliko prašine Richard podiže kad to čini! Svi se potpuno raspomame, jer se o tim stvarima ne smije govoriti. No kad se na to pogleda racionalno, nema razloga zašto te ideje ne bi smjele biti podložne raspravi kao i sve ostale, osim što smo se mi nekako dogovorili među sobom da bude tako.

Evo osobito uočljivog primjera drskog poštovanja koje uživa religija u našem društvu, primjera koji je uistinu bitan. Status osobe koja se iz uvjerenja protivi vojnoj službi u vrijeme rata daleko se najlakše dobiva po vjerskoj osnovi. Možete biti sjajan filozof morala s nagrađenom doktorskom disertacijom u kojoj se izlažu zla rata i svejedno će vas komisija za novačenje, koja procjenjuje vašu tvrdnju da ste iz uvjerenja protivnik vojne službe, staviti na muke. No ako možete reći da su vam jedan ili oba roditelja kvekeri, prođete kroz ispitivanje bez problema, bez obzira na to koliko ste zbrkani i neuki u vezi s teorijom pacifizma ili čak u vezi sa samom kvekerskom doktrinom.

Na drugom kraju spektra pacifizma javlja se plašljivo oklijevanje prilikom upotrebe vjerskih naziva za zaraćene frakcije. Katolici i protestanti u Sjevernoj Irskoj eufemistički se nazivaju 'nacionalistima' odnosno lojalistima'. Sama riječ 'religije' izbacuje se i zamjenjuje izrazom 'zajednice',

kao u slučaju 'sukoba između zajednica'. Irak je, kao posljedica britansko- američke invazije 2003, utonuo u sektaški građanski rat između muslimanskih sunita i šijita. To je očito vjerski sukob, no u izdanju lista Independent od 20. svibnja 2006. u naslovu na prvoj stranici i u prvom uredničkom komentaru to se opisuje kao 'etničko čišćenje". Riječ 'etnički' u tom je kontekstu još jedan eufemizam. U Iraku se događa vjersko čišćenje. Može se tvrditi da je izvorna upotreba izraza etničko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji također eufemizam za vjersko čišćenje, u koje su bili upleteni srpski pravoslavci, hrvatski katolici i bošnjački muslimani.*

Već sam ukazao na povlašteni položaj religije u javnim raspravama o etici u medijima i vladinim krugovima.“ Kad god se pojavi spor u svezi s moralnim normama u seksu ili razmnožavanju, možemo se kladiti da će religijski čelnici iz različitih vjerskih skupina biti istaknuto zastupljeni u utjecajnim povjereništvima ili u raspravama na radiju ili televiziji. Ne predlažem da moramo po svaku cijenu cenzurirati mišljenja tih ljudi. No zašto naše društvo utire put do njihovih vrata, kao da oni posjeduju neku stručnost koja se može usporediti sa stručnošću, recimo, filozofa morala, odvjetnika specijaliziranog za obiteljsku problematiku ili liječnika?

Evo još jednog čudnovatog primjera povlaštenosti religije. Američki vrhovni sud presudio je 21. veljače 2006. da jednu crkvu u Novom Meksiku treba izuzeti iz zakona o zabrani uzimanja halucinogenih droga, kojemu se inače svatko mora pokoravati. Odani članovi organizacije Centra Espirita Beneficiente Uniao do Vegetal vjeruju da mogu razumjeti Boga samo ako piju čaj od biljke hoasca, koji sadrži nezakonitu halucinogenu drogu dimetiltriptamin. Uočite kako je dovoljno da oni samo vjeruju kako droga produbljuje njihovo razumijevanje. Oni ne moraju podnijeti dokaze za to. Nasuprot tome, ima mnogo dokaza da kanabis ublažava mučninu i nelagodu oboljelih od raka koji su na kemoterapiji. No vrhovni sud je 2005. godine presudio da svim pacijentima koji uzimaju kanabis u medicinske svrhe prijeti tužba na saveznom sudu (čak i u manjini saveznih država u kojima je takva specijalizirana namjena legalizirana). Religija je, kao i uvijek, glavni adut. Zamislite da članovi udruge za proučavanje umjetnosti ustvrde na sudu kako 'vjeruju' da im je potrebna halucinogena droga kako bi produbili svoje razumijevanje impresionističkih ili nadrealističkih slika. No kad neka crkva ustvrdi da joj je nešto takvo potrebno, dobije potporu najvišeg suda u zemlji.

Takva je moć religije kao talismana.

Prije sedamnaest godina časopis New Statesman pozvao je skupinu od 36 pisaca i umjetnika, među kojima sam bio i ja, da pišu u znak potpore uglednom piscu Salmanu Rushdieju?, kojemu je tada prijetila smrtna presuda zato što je napisao jedan roman. Bijesan zbog 'simpatije' prema 'bolu' i "uvredi' nanijetoj muslimanima, koju su izrazili neki kršćanski poglavari, pa čak i neki istaknuti svjetovnjaci, povukao sam sljedeću paralelu:

Da su zagovornici apartheida bili toliko domišljati, ustvrdili bi - koliko znam, možda i iskreno - da je miješanje rasa nedopustivo po njihovoj religiji. Veliki dio njihovih protivnika s poštovanjem bi se odšuljao na prstima. I nema svrhe tvrditi kako je to nepravedna usporedba zato što apartheid nema nikakva racionalnog opravdanja. Cijela osnova religijskog uvjerenja, njezina snaga i najveća dika, jest u tome što ona ne ovisi o racionalnom opravdanju. Od nas ostalih očekuje se da branimo svoje predrasude. No zatražite li od neke religiozne osobe da opravda svoju vjeru, ugrožavate 'vjersku slobodu".

Nisam ni slutio da će se nešto sasvim slično dogoditi u 21. stoljeću. List Los Angeles Times (10. travanj 2006.) izvijestio je da mnogobrojne kršćanske skupine na učilištima diljem SAD tuže svoje škole zato što se pridržavaju propisa o zabrani diskriminacije, uključujući zabranu napastovanja ili zlostavljanja homoseksualaca. Tipičan primjer za to je slučaj 12-godišnjeg dječaka Jamesa Nixona iz Ohija, koji se 2004. godine izborio na sudu za pravo da u školu nosi majicu s natpisom "Homoseksualnost je grijeh, islam je laž, pobačaj je ubojstvo. Neke stvari su samo crne ili bijele!i“ Škola je dječaku rekla da ne nosi majicu, a onda su njegovi roditelji tužili školu. Roditelji su možda mogli biti u pravu da su utemeljili svoju tužbu na prvom amandmanu američkog ustava koji jamči slobodu govora, ali oni to nisu učinili. Nisu to ni mogli, jer se drži da sloboda govora ne uključuje i 'govor mržnje'. No kod mržnje je dovoljno da se dokaže da je religijska pa se više i ne računa kao mržnja. Stoga su se Nixonovi odvjetnici umjesto slobode govora pozvali na ustavno pravo slobode religije. Njihov sudski postupak, koji je imao za njih povoljan ishod, podupirala je jedna vjerska udruga u Arizoni, čiji je cilj 'vođenje pravne bitke za vjersku slobodu".

Velečasni Rick Scarborough, koji podupire niz sličnih sudskih postupaka što su ih pokrenuli kršćanski krugovi, u kojima se nastoji da religija postane

pravna osnova za diskriminaciju protiv homoseksualaca i drugih skupina, nazvao je to borbom za građanska prava 21. stoljeća: 'Kršćani će se morati početi boriti za pravo da budu kršćani"! Ponavljam, ako bi se takvi ljudi zauzimali za slobodu govora, to bi se, s rezervama, moglo razumjeti. No ne radi se o tome. Čini se da 'pravo da se bude kršćanin' u tom slučaju znači 'Pravo da se gura nos u privatni život drugih ljudi.' Sudski postupak u prilog diskriminaciji protiv homoseksualaca pokreće se kao protupostupak protiv navodne vjerske diskriminacije! I čini se da zakon to uvažava. Neprihvatljivo je reći: 'Ako me pokušate spriječiti da vrijeđam homoseksualce, time se krši sloboda mojih predrasuda. No može se reći: "Time se krši moja sloboda vjere'. Ako malo razmislite o tome, u čemu je razlika? Opet je zaključak da religija nadjačava sve.

Završit ću ovo poglavlje jednim posebnim slučajem koji zorno prikazuje pretjerano poštovanje društva prema religiji, iznad i mimo uobičajenog ljudskog poštovanja. Slučaj se zaoštrio u veljači 2006. - apsurdna epizoda koja je mahnito vrludala između ekstrema komedije i tragedije. U rujnu 2005. danski list Jyllands-Posten objavio je dvanaest crteža-karikatura koji prikazuju proroka Muhameda. U sljedeća tri mjeseca mala je skupina muslimana koji žive u Danskoj, a kojoj su na čelu dva imama kojima je ondje pruženo utočište, pažljivo i sustavno raspirivala ogorčenje širom islamskog svijeta.“ Potkraj 2005. ti zlonamjerni izgnanici putovali su iz Danske u Egipat, noseći sa sobom dosje, koji je zatim umnožavan i raspačavan iz Egipta po cijelom islamskom svijetu, uključujući među ostalima i Indoneziju. Dosje je sadržavao neistine o navodnom zlostavljanju muslimana u Danskoj i tendencioznu laž da je Jyllands-Posten list u rukama danskih vlasti. Također je sadržavao dvanaest karikatura kojima su, što je bitno, imami dodali još tri crteža, kojima se ne zna podrijetlo, ali koji sigurno nisu imali veze s Danskom. Za razliku od izvornih dvanaest karikatura, tri dodatka bila su istinski uvredljiva - ili bi bila uvredljiva da je u njima prikazan Muhamed, kao što su tvrdili zagriženi propagandisti. Najštetniji od tih triju dodataka nije niti bio karikatura, već faksimil fotografije čovjeka s bradom kojemu je na glavu elastičnom vrpcom pričvršćena maska u obliku svinjske njuške. Kasnije se pokazalo da je to bila fotografija novinske agencije Associated Press na kojoj je prikazan neki Francuz koji se prijavio za natjecanje u svinjskom graktanju na jednom pokrajinskom sajmu u Francuskoj.1.

Fotografija nije imala nikakve veze s prorokom Muhamedom, nikakve veze s islamom niti ikakve veze s Danskom. No muslimanski aktivisti su na svom izletu u Kairu, s nakanom izazivanja razdora, dali zaključiti da postoje sve tri veze... s predvidljivim ishodom.

Pažljivo njegovani 'bol' i 'uvreda' dostigli su eksplozivni vrhunac pet mjeseci nakon što je dvanaest karikatura bilo izvorno objavljeno. Demonstranti u Pakistanu i Indoneziji spaljivali su danske zastave (od koga su ih dobili?), a od danske vlade histerično je traženo da se ispriča. (Ispriča za što? Vlada nije nacrtala niti objavila karikature. Danci jednostavno žive u zemlji u kojoj postoji slobodni tisak, a u mnogim islamskim zemljama ljudi to možda teško mogu shvatiti). Listovi u Norveškoj, Njemačkoj, Francuskoj pa čak i u Sjedinjenim Američkim Državama (ali, uočljivo, ne i u Britaniji) prenijeli su karikature u znak solidarnosti s Jyllands-Postenom, što je dodalo ulje na vatru. Ambasade i konzulati su napadani, danska roba je bojkotirana, danski državljani pa čak i ostali zapadnjaci su tjelesno ugrožavani; zapaljene su kršćanske crkve u Pakistanu, koje uopće nemaju nikakve veze s Danskom ni s Europom. Devet ljudi je poginulo kad je razjarena gomila Libijaca napala i zapalila talijanski konzulat u Bengaziju. Kao što je spisateljica Germaine Greer izjavila, ti ljudi najviše vole i najbolji su u izazivanju nereda.i*

Jedan pakistanski imam objavio je nagradu od milijun dolara za glavu 'danskog karikaturista'. Čini se kako imam nije bio svjestan toga da je bilo dvanaest različitih danskih karikaturista, a gotovo sigurno nije bio svjestan toga da se tri najuvredljivije slike nikad nisu niti pojavile u Danskoj (i, usput, otkud je trebalo da se pojavi milijun dolara?). U Nigeriji su muslimanski prosvjednici protiv danskih karikatura spalili nekoliko crkava te su mačetama napadali i ubijali (crne, nigerijske) kršćane na ulicama. Jedan kršćanin uguran je u automobilsku gumu, poliven benzinom i zapaljen. U Britaniji su objavljene fotografije demonstranata s transparentima na kojima je pisalo: 'Smrt onima koji vrijeđaju islam', 'Zakoljimo one koji se rugaju islamu", 'Europa će platiti: pustoš stiže' i 'Skratite za glavu one koji tvrde da je islam nasilna religija'. Srećom, naši politički vođe odmah su nas podsjetili na to da je islam religija mira i milosrđa.

Nakon svega toga, novinar Andrew Mueller intervjuirao je vodećeg 'umjerenog' islamskog uglednika u Britaniji, sira Iqbala Sacranieja.? On je možda umjeren prema današnjim islamskim normama, ali u prikazu Andrewa

Muellra on nije odustao od izjave koju je dao kad je Salman Rushdie bio pod smrtnom presudom zato što je napisao roman: 'Smrt je možda prelagana za njega.' - izjave kojom se sramno odvojio od svoga hrabrog prethodnika na čelu britanskih muslimana, pokojnog doktora Zakija Badawija koji je ponudio Salmanu Rushdieju utočište u vlastitom domu. Sacranie je rekao Muelleru da je duboko zabrinut zbog danskih karikatura. Mueller je također bio zabrinut, ali iz drugog razloga: 'Zabrinut sam da bi smiješna, neprimjerena reakcija na neke neukusne crteže u opskurnom skandinavskom listu mogla potvrditi da su... islam i Zapad u osnovi nepomirljivi'. Sacranie je, sa druge strane, hvalio britanski tisak zato što nije prenio karikature, na što je Mueller izrazio slutnju većine u zemlji da 'suzdržanost britanskih listova proizlazi manje iz osjetljivosti prema nezadovoljstvu muslimana, a više iz nastojanja da im ne budu razbijeni prozori'.

Sacranie je objasnio da je 'osoba Prorok, počivao u miru, toliko duboko štovana u muslimanskom svijetu, s ljubavlju i osjećajem koji se ne mogu objasniti riječima. To ide dalje od vlastitih roditelja, vlastitih bližnjih, vlastite djece. To je dio vjere. Također, prema islamskom nauku, nitko slikom ne prrikazuje Proroka.' Time se više manje pretpostavlja, kako je primijetio Mueller,

da vrijednosti islama nadmašuju vrijednosti svih ostalih - a to svaki sljedbenik islama uistinu pretpostavlja, isto kao što svaki sljedbenik svake druge religije vjeruje da su njegov put, istina i svjetlost jedini. Ako ljudi žele voljeti nekog propovjednika iz 7. stoljeća više nego vlastitu obitelj, to je njihova stvar, ali nitko drugi nije obavezan shvaćati to ozbiljno...

Dakako, osim što ste tjelesno ugroženi ako to ozbiljno ne shvatite i ne iskažete dužno poštovanje, u razmjerima kojima nijedna druga religija nije težila još od Srednjeg vijeka. Čovjek se ne može oteti pomisli o tome zašto je takvo nasilje nužno ako, kao što je Mueller primijetio, 'ikoji od vaših lakrdijaša imaju pravo o bilo čemu, karikaturisti će ionako otići u pakao - nije li to dovoljno? U međuvremenu, ako se želite uzbuditi u vezi s uvredama na račun muslimana, pročitajte izvještaj Amnesty Internationala o Siriji i Saudijskoj Arabiji".

Mnogi ljudi uočili su razliku između histerične 'boli' koju iskazuju muslimani i spremnosti kojom arapski mediji objavljuju tipične

protužidovske karikature. Na demonstracijama u Pakistanu protiv danskih karikatura, snimljena je jedna žena u crnoj feredži kako nosi transparent na kojemu je pisalo: 'Bože blagoslovi Hitlera'.

U odgovoru na svu tu bijesnu galamu časni liberalni listovi osuđivali su nasilje i iznosili simbolične komentare o slobodi govora. No istodobno su izražavali 'poštovanje' i 'simpatiju' za duboke 'uvrede' i 'bol' koje su muslimani 'pretrpjeli'. 'Bol' i 'patnje' sastojale su, podsjetimo se, ne u tome što je bilo koja osoba pretrpjela nasilje ili stvarnu bol bilo kakve vrste. Nije to bilo ništa više od nekoliko packarija tiskarske boje u listu za koji nitko izvan Danske nikad ne bi niti čuo da nije bilo namjerne kampanje poticanja na nered.

Nisam za to da se netko vrijeđa ili da mu se naudi iz čista mira. No zbunjuje me i kopka taj nerazmjerno povlašteni položaj religije u našim inače svjetovnim društvima. Svi političari moraju se naviknuti na nezgodne karikature svojih lica i nitko ne diže buku u njihovu obranu. Što je toliko posebno u vezi s religijom da joj pridajemo takvo jedinstveno povlašteno poštovanje? Kao što je H. L. Mencken izjavio: "Moramo poštovati religiju drugog čovjeka, ali samo u smislu i u mjeri u kojoj poštujemo njegovu teoriju da mu je supruga lijepa, a da su mu djeca pametna".

U svjetlu te pretpostavke poštovanja bez premca prema religiji i ja iznosim svoju vlastitu ogradu za ovu knjigu. Neću se truditi na svaki način vrijeđati, ali neću niti navlačiti rukavice kako bih se bavio religijom pažljivije nego bilo čime drugim.

DRUGO POGLAVLJE HIPOTEZA O BOGU

Religija jednoga doba jest literarna razonoda drugoga doba RALPH WALDO EMERSON

Bog Staroga zavjeta vjerojatno je najneugodniji od svih izmišljenih likova: ljubomoran i ponosan na to; sitničav, nepravedan, opsjednut time da sve nadzire, ništa ne oprašta; osvetoljubiv, krvoločan etnički čistač; ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, genocidan, donositelj kuge, megaloman, sadomazohist, mušičavi pakosni silnik. Oni među nama koji su odgajani od djetinjstva u duhu njegova ponašanja mogu otupjeti na taj užas. Naivac blagoslovljen perspektivom nevinosti jasnije pak uočava. Randolph, sin Winstona Churchilla, nekako je uspio izbjeći poznavanje Svetog pisma sve dok se Evelyn Waugh i još jedan drugi časnik, u uzaludnom pokušaju da ga utišaju dok su zajedno službovali za vrijeme rata, nisu s njim okladili da on neće moći pročitati cijelu Bibliju u dva tjedna: 'Nažalost, to nije imalo rezultata kakvom smo se nadali. On nikad prije nije pročitao ni djelić Biblije i sad se grozno uzbudio; neprestano čita rečenice naglas, govoreći: "Kladim se kako niste znali da i ovo postoji u Bibliji..." ili se jednostavno lupa po koljenima od radosti i hihoće: "Bože, nije li Bog govno!"!% Thomas Jefferson - koji je bolje štivo - imao je slično mišljenje te je opisao Mojsijeva Boga kao 'biće užasne naravi - okrutno, osvetoljubivo, hirovito i nepravedno.'

Nije pravedno napadati tako laganu metu. Opstanak hipoteze o Bogu ne bi smio ovisiti o njezinu najneugodnijem opredmećenju, Jahveu, ni o njegovu bljedunjavom kršćanskom licu, "blagom Isusu, krotkom i milom'. (Istini za volju, ta slika mekušca nastala je više zahvaljujući njegovim viktorijanskim sljedbenicima nego samome Isusu. Može li išta biti bljutavije sentimentalno od izreke gospođe C. F Alexander: 'Kršćanska djeca svi biti moramo / Krotka, poslušna, dobra kao 0on'?) Ne napadam neke posebne osobitosti Jahvea, ili Isusa ili Alaha, ni osobine nekog drugog određenog boga, poput Baala, Zeusa ili Wotana. Umjesto doga, definirat ću hipotezu o Bogu tako da se može lakše braniti: postoji nadljudska, nadnaravna inteligencija koja je namjerno isplanirala i stvorila svemir i sve u njemu, uključujući nas. Ova knjiga zagovarat će jedno drukčije gledište: neka stvaralačka inteligencija,

dovoljno složena da može išta planirati, nastaje tek kao konačni proizvod dugotrajnog procesa postupne evolucije. Kreativne inteligencije, umovi koji se razvijaju, nužno se u svemiru pojavljuju kasno i stoga ne mogu biti odgovorni za stvaranje svemira. Bog, u tako definiranom smislu, jest iluzija i, kao što će pokazati poglavlja koja slijede, pogubna iluzija.

Nije čudo što se hipoteza o Bogu, budući da se temelji na lokalnim tradicijama osobnog otkrivenja, a ne na dokazima, pojavljuje u mnogobrojnim verzijama. Povjesničari religije uočavaju razvoj, od primitivnih plemenskih animizama, preko politeizama poput onih u starih Grka, Rimljana i Norvežana, do monoteizama poput judaizma i njegovih izvedenica, kršćanstva i islama.

POLITEIZAM

Nije jasno zašto bi se moralo pretpostaviti da je prijelaz s politeizma na monoteizam sam po sebi napredno poboljšanje. No to se naširoko pretpostavlja i ta je pretpostavka potaknula Ibn Warraqa (autora napisa Why I am not a Muslim; Zašto nisam musliman) da duhovito na temelju toga zaključi kako je i monoteizmu suđeno da izgubi još jednoga boga i tako se pretvori u ateizam. Catholic Encyclopedia (Katolička enciklopedija) rješava se u istom nehajnom dahu i politeizma i ateizma: 'Formalistički dogmatski ateizam sam sebe pobija i nikad de facto nije stekao razložnu privolu značajnog broja ljudi. Politeizam pak, koliko god mu možda bilo lako uvriježiti se u pučkoj mašti, nikad ne može zadovoljiti um filozofa.'“

Monoteistički šovinizam donedavno _ je bio upisan u zakon o dobrotvornim organizacijama u Engleskoj i Škotskoj, koji je diskriminirao protiv politeističkih religija u davanju statusa oslobođenog od poreza, istodobno dajući veliku slobodu organizacijama čiji je cilj promicanje monoteističke religije i pošteđujući ih stroge procedure provjere kojoj su, sasvim s pravom, podvrgnute svjetovnjačke dobrotvorne institucije. Bavio sam se stoga mišlju da nagovorim nekog pripadnika ugledne hinduističke zajednice u Britaniji da pokrene građansku parnicu kojom bi pokušao osporiti tu snobovsku diskriminaciju protiv politeizma.

Mnogo bi bolje, dakako, bilo odustati od sveukupnog promicanja religije kao osnove za dobivanje statusa dobrotvorne organizacije. Društvene blagodati od toga bile bi velike, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su svote neoporezovanog novca koje dolaze u ruke crkvama, te

podmazivanje ionako dobro podmazanih teleevangelista dostigli razmjere za koje se opravdano može reći da su bestidni. Propovjednik Oral Roberts jednom je rekao svojim televizijskim gledateljima da će ga Bog ubiti ako mu ne daju osam milijuna dolara. Gotovo je nevjerojatno, no to je upalilo. Bez poreza! Roberts ni dan danas ne posustaje, kao ni 'Sveučilište Oral Roberts' u Tulsi, u saveznoj državi Oklahomi. Zgrade sveučilišta, čija se vrijednost procjenjuje na 250 milijuna dolara, izravno je naručio sam Bog ovim riječima: 'Pokreni svoje učenike kako bi čuli moj glas, kako bi išli gdje je moja svjetlost slabašna, gdje se moj glas slabo čuje i gdje je moja ljekovita snaga nepoznata, sve do krajnjih granica Zemlje. Njihovo djelo nadmašit će tvoje i zbog toga sam vrlo zadovoljan.

Nakon razmišljanja zaključio sam da bi moj izmišljeni hinduist koji podiže tužbu vjerojatno igrao na kartu; Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.' Njegov politeizam nije zapravo politeizam već prikriveni monoteizam. Postoji samo jedan Bog - Brahma stvoritelj, Višnu čuvar i zaštitnik te Šiva razarač, božice Sarasvati, Lakšmi i Parvati (žene Brahme, Višne i Šive), Ganeš, bog slon, i stotine drugih, samo su različite pojave ili inkarnacije jednog Boga.

Kršćanima bi trebalo biti blisko takvo — mudrovanje. Rijeke srednjevjekovnog mastila, da ne spominjem krvi, prolivene su na objašnjavanje 'tajne' trojstva, i na suzbijanje zastranjivanja poput arijanske hereze. Arije iz Aleksandrije u 4. je stoljeću poricao daje Isus istotvaran (tj. da je od iste tvari, ili biti) s Bogom. Što bi to zapravo moglo značiti?, vjerojatno se pitate. Tvar? Kakva 'tvar'? Što zapravo podrazumijevate pod 'biti'? Čini se da je jedini razuman odgovor: 'Vrlo malo toga'. No taj je spor izazivao raskol u kršćanstvu cijelo stoljeće, a car Konstantin je naredio da se spale svi primjerci Arijeve knjige. Cijepanje kršćanskog svijeta cijepanjem dlaka - to je uvijek bila metoda teologije.

Postoji li jedan Bog u tri dijela ili tri Boga u jednome? Catholic Encyclopedia raščišćava to za nas, u majstorskom dejlu teološkog dubokoumlja:

U jedinstvu Boga postoje tri osobe, Otac, Sin i Duh Sveti, a te se tri osobe istinski među sobom razlikuju. Stoga, riječima Atanazijeva vjerovanja, 'Otac je Bog, Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, no ipak ne postoje tri Boga, već je Bog samo jedan.'

Kao da to nije dovoljno jasno, Encyclopedia navodi teologa iz 3. stoljeća, svetog Grgura Čudotvorca:

Nije stoga ništa stvoreno, ništa nije podložno drugome u Trojstvu; i ništa nije dodano kao da nekoć nije postojalo, već je ušlo naknadno; stoga Otac nikad nije bio bez Sina ni Sin bez Duha; i to isto Trojstvo nepromjenljivo je i postojano zauvijek.

Kakvim je god čudima sveti Grgur zaslužio svoj nadimak, to nisu bila čuda časne bistrine. Njegove riječi odišu mračnjačkim duhom svojstvenim teologiji, koja se - za razliku od znanosti ili većine drugih ogranaka ljudske učenosti - nije pomaknula naprijed osamnaest stoljeća. Thomas Jefferson je, kao toliko puta, bio u pravu kad je rekao: 'Podrugivanje je jedino oružje koje se može upotrijebiti protiv nerazumljivih tvrdnji. Ideje moraju biti jasne prije nego što razum može rasuđivati o njima; a nitko ne može imati jasnu ideju o trojstvu. To je puka abrakadabra šarlatana koji sebe nazivaju Isusovim svećenicima".

Također ne mogu ne spomenuti drsku samouvjerenost kojom religijski krugovi ustrajavaju na sićušnim pojedinostima za koje nemaju niti mogu imati ikakve dokaze. Možda upravo to što nema nikakvih dokaza u prilog teološkim mišljenjima, s koje god strane, potiče njima svojstvenu drakonsku odbojnost prema onima koji imaju malo drukčije mišljenje, osobito, kao što je slučaj, u spomenutom pitanju trinitologije.

Jefferson je u svojoj kritici kalvinizma obasipao porugama doktrinu prema kojoj, kako se izrazio, 'Postoje tri Boga'. No posebice katolički ogranak kršćanstva gura svoje opetovano koketiranje s politeizmom u galopirajuću inflaciju. Trojstvu se priključuje Marija, 'Nebeska kraljica', božica po svemu osim po imenu, koja je odmah uz Boga po broju upućenih molitava. Panteon dalje proširuje vojska svetaca, koji zbog svojih moći ispunjavanja molbi možda nisu polubogovi, ali se njima svakako isplati utjecati u njihovim specijalističkim područjima. Forum katoličke zajednice (The Catholic Community Forum) uslužno navodi 5120 svetaca!#, zajedno s područjima njihove stručnosti, u koja spadaju želučani bolovi, žrtve zlostavljanja, anoreksija, trgovci oružjem, kovači, slomljene kosti, stručnjaci za bombe i neurednu probavu, da ih spomenem samo nekoliko. Ne smijemo zaboraviti četiri zbora anđeoska, raspoređena u devet redova - serafine, kerubine, prijestolja, gospodstva, krijeposti, moći, vlasti, arhanđele (na čelu

svih zborova) - a ni obične stare anđele, uključujući naše najbliže prijatelje, anđele čuvare, koji su uvijek na oprezu. Katolička mitologija me uistinu zadivljuje, dijelom zbog svoga neukusnog kiča, ali uglavnom zbog što toga njezini tvorci tako lepršavo i nonšalantno izmišljaju pojedinosti u hodu. Sve je to tako besramno izmišljeno.

Papa Ivan Pavao Drugi stvorio je više svetaca nego svi njegovi prethodnici iz proteklih nekoliko desetljeća zajedno, a imao je i posebnu sklonost prema Djevici Mariji. Njegove politeističke težnje dramatično su se pokazale 1981, kad je preživio pokušaj atentata u Rimu te je pripisao svoje preživljavanje intervenciji Gospe Fatimske: 'Majčinska ruka vodila je zrno'. Čovjek se ne može oteti pitanju zašto onda nije vodila zrno tako ga potpuno promaši. Drugi bi mogli pomisliti da kirurška ekipa, koja ga je operirala šest sati, zaslužuje barem dio zahvalnosti, no možda su i njihove ruke bile materinski vodene. Bitno je u tome da, po Papinom mišljenju, zrno nije vodila samo Gospa, nego baš Gospa Fatimska. Pretpostavljam da su Gospa Lurdska, Gospa iz Guadalupea, Gospa iz Međugorja, Gospa Akitska, Gospa iz Zeitouna, Gospa iz Garabandala i Gospa iz Knocka bile u tom trenutku zaokupljene drugim poslovima.

Kako su se stari Grci, Rimljani i Vikinzi nosili s takvim politeološkim zagonetkama? Je li Venera bila samo drugo ime za Afroditu ili su to bile dvije različite božice ljubavi? Je li Tor sa svojim buzdovanom manifestacija Wotana ili posebni bog? Koga je briga za to? Život je prekratak da bi se vodilo računa o razlikama između jedne izmišljotine i mnogih drugih. Budući da sam se osvrnuo na politeizam kako bih se zaštitio od optužbe da sam ga zanemario, više to neću spominjati. U svrhu kratkoće, nazivat ću sva božanstva, bila ona politeistička ili monoteistička, jednostavno 'Bog'. Također sam svjestan toga da je Abrahamov Bog (blago rečeno) agresivni muškarac te ću to prihvatiti iz običaja kao kriterij za izbor zamjenica. Profinjeniji teolozi proklamiraju bespolnost Boga, dok neki feministički teolozi nastoje ispraviti povijesne nepravde tako što ga proglašavaju ženom. No u čemu je, naposljetku, razlika između nepostojećeg ženskog i nepostojećeg muškog stvora? Pretpostavljam da bi u šašavo nerealnom presjeku teologije s feminizmom postojanje moglo uistinu biti manje važno obilježje od roda.

Svjestan sam toga da kritičari religije mogu biti izvrgnuti napadu ako ne odaju priznanje plodnoj raznolikosti tradicija i svjetonazora koji se nazivaju

religijskima. Antropološki utemeljena djela, poput knjige Golden Bough (Zlatna grana) sira Jamesa Frazera, Religion Explained (Razjašnjena religija) Pascala Bovera ili In Gods We Trust (U bogove se uzdamo) Scotta Atrana, sjajno dokumentiraju čudnovatu fenomenologiju praznovjerja i rituala. Čitajte takve knjige i divite se bogatstvu ljudske lakovjernosti.

Ali to nije stil ove knjige. Prezirem odanost nadnaravnome u svim njezinim oblicima i najučinkovitije je usredotočiti se na oblik koje je vjerojatno najpoznatiji mojim čitateljima, oblik koji najopasnije utječe na sva naša društva. Većina mojih čitatelja sigurno je odrasla u jednoj od triju današnjih 'velikih' monoteističkih religija (četiriju ako im pribrojite mormonstvo), koje sve vuku podrijetlo od mitološkog poglavara/patrijarha Abrahama i bit će korisno taj skup tradicija imati na umu do kraja ove knjige.

Vjerojatno je u ovom trenutku dobro doskočiti neizbježnoj reakciji na knjigu, koja bi se inače - kao što noć slijedi dan - pojavila u nekoj recenziji: "U Boga u kojega Dawkins ne vjeruje ne vjerujem ni ja. Ne vjerujem u starca na nebu s dugom bijelom bradom.' Taj starac je nebitna smetnja i njegova je brada dosadna koliko i duga. Dapače, to je još gore od nebitne smetnje. Upravo se tom glupošću želi odvratiti pozornost od toga da ono u što dotični govornik vjeruje nije baš mnogo manje glupo. Znam da ne vjerujete u bradatog starca na oblaku pa nemojmo gubiti više vremena na to. Ja ne napadam neki određeni prikaz Boga ili bogova. Napadam Boga, sve bogove, sve i svašta nadnaravno, gdjegod i kadgod se tako nešto izmisli ili je već izmišljeno.

MONOTEIZAM

Veliko zlo u središtu naše kulture, a koje se ne smije spominjati, je monoteizam. Iz jednog barbarskog teksta iz brončanog doba, poznatog kao Stari zavjet, razvile su se tri protuljudske religije - judaizam, kršćanstvo i islam. To su religije nebeskoga boga. One su doslovce patrijarhalne - Bog je Svemogući Otac -iz čega proizlazi mržnja prema ženama već 2000 godina u zemljama koje su pogođene nebeskim bogom i njegovim zemaljskim muškim izaslanicima.

GORE VIDAL

Najstarija od triju religija što vuku podrijetlo od Abrahama i očiti predak

ostalih dviju jest judaizam. Izvorno, to je bio plemenski kult jednoga krajnje neugodnog Boga, morbidno opsjednutog seksualnim ograničenjima, zadahom sprženog mesa, vlastitom nadmoći nad ostalim suparničkim bogovima i isključivošću svoga izabranog pustinjskog plemena. Za vrijeme rimske okupacije Palestine, Pavao iz Tarsa osnovao je kršćanstvo kao manje okrutnu monoteističku sektu judaizma, koja nije bila toliko isključiva, već je gledala prema van, izvan kruga Židova prema ostalom svijetu. Nekoliko stoljeća nakon toga, Muhamed i njegovi sljedbenici vratili su se na beskompromisni monoteizam po uzoru na židovski, ali ne i na njegovu isključivost, te su osnovali islam na temelju nove svete knjige, Kurana ili Qur'ana, pridodajući mu moćnu ideologiju vojnog osvajanja radi širenja vjere. I kršćanstvo se širilo uz pomoć mača, kojim su najprije vitlale rimske ruke pošto je car Konstantin uzdigao kršćanstvo iz ekscentričnog kulta na razinu službene religije, a zatim križari te poslije konkvistadori i drugi europski osvajači i kolonizatori, uz koje su išli misionari. Za većinu mojih argumenata može se smatrati da medu trima abrahamskim religijama nema razlike. Ako se drukčije ne naglasi, uglavnom ću imati na umu kršćanstvo, ali samo zato što mi je ta verzija slučajno najpoznatija. Za moje potrebe, razlike su manje bitne od sličnosti. Uopće me neće zanimati druge religije, poput budizma ili konfucijanizma. Štoviše, moglo bi se tvrditi kako bi njih bilo bolje uopće ne smatrati religijama već etičkim sustavima ili životnim filozofijama.

Jednostavnu definiciju hipoteze o Bogu, od koje sam krenuo, mora se znatno dopuniti kako bi ona mogla obuhvatiti abrahamskoga Boga. Ne samo da je taj Bog stvorio svemir, već je on osobni Bog koji je prisutan u njemu ili možda izvan njega (što god to moglo značiti) te posjeduje neugodne ljudske osobine koje sam spomenuo.

Osobna obilježja, ugodna ili neugodna, nemaju nikakva udjela u deističkom bogu Voltairea i Thomasa Painea. U usporedbi s psihotičkim delinkventom Staroga zavjeta, deistički bog iz prosvjetiteljstva 18. stoljeća po svemu je plemenitije biće, vrijedno svoje kozmičke kreacije, uzvišeno nezainteresirano za ljudska zbivanja, dostojanstveno odvojeno od naših osobnih misli i nadanja, ne hajući nimalo za naše prljave grijehe ili promrmljana pokajanja. Deistički Bog je fizičar koji staje na kraj svoj fizici, alfa i omega matematičara, apoteoza arhitekata. On je vrhunski inženjer koji je postavio zakone i konstante svemira, uskladio ih izvanredno precizno i, znajući sve unaprijed, potpalio, kako mi to sad nazivamo, užareni Veliki

prasak te se povukao i nikad više za nj nitko nije čuo.

U vremenima gorljivije vjere na deiste je sipana poruga da se ne razlikuju od ateista. Susan Jacoby u svojoj knjizi Freethinkers: A History of American Secularism (Slobodni mislioci: Povijest američkog sekularizma) iznosi probrani popis epiteta kojima je zasipan jadni Tom Paine: 'Juda, gmaz, svinja, bijesni pas, rasol, uš, zvijer nad zvijerima, beštija, lažac i, dakako, nevjernik". Paine je umro napušten (uz časnu iznimku Jeffersona) od bivših političkih prijatelja kojima je bilo neugodno zbog njegovih protukršćanskih gledišta. Danas se perspektiva znatno promijenila pa je vjerojatnije da će se deisti razlikovati od ateista i strpati zajedno s teistima. Oni, naposljetku, ipak vjeruju u vrhovni um koji je stvorio svemir.

SEKULARIZAM, OCI UTEMELJITELJI I AMERIČKA RELIGIJA

Obično se podrazumijeva da su oci utemeljitelji američke Republike bili deisti. Nema dvojbe da neki to i jesu bili, ali se također tvrdi da su najveći među njima možda bili ateisti. Njihovi napisi o religiji njihova vremena u svakom slučaju meni ne ostavljaju ni malo sumnje da bi većina njih bili ateisti u našem vremenu. No kakva god bila njihova pojedinačna gledišta o religiji u njihovu vremenu, oni su kolektivno bili sekularisti i toj se temi okrećem u ovom dijelu knjige, počinjući - što možda iznenađuje - s izjavom senatora Barryja Goldwatera iz 1981, iz koje se jasno vidi koliko je čvrsto taj predsjednički kandidat i heroj američkog konzervativizma stajao uz sekularističku, to jest svjetovnjačku tradiciju temelja republike:

Nema stajališta na kojemu su ljudi toliko nepokolebljivi kao što su njihova religijska uvjerenja. U raspravi ne postoji moćniji saveznik od Isusa Krista, Boga ili Alaha ili kako god čovjek nazvao to vrhovno biće. No kao što je slučaj sa svakim drugim oružjem, imenom Božjim treba se u svoje svrhe služiti vrlo štedljivo. Vjerske frakcije koje niču širom naše zemlje ne služe se mudro svojim religijskim utjecajem. One pokušavaju prisiliti državne poglavare da stopostotno slijede njihovo gledište. Ako se ne složite s tim vjerskim organizacijama o nekom određenom moralnom pitanju, one se žale, prijete vam da ćete izgubiti novac ili glasove ili oboje. Iskreno rečeno, sit sam tih političkih propovjednika diljem zemlje koji meni kao građaninu govore da, ako želim biti

moralna osoba, moram vjerovati u A, B, C ili D. Što oni sebi umišljaju, tko su oni? I na temelju čega oni sebi pridržavaju pravo da meni diktiraju svoja moralna uvjerenja? Još me više ljuti kao zastupnika što moram podnositi prijetnje svake vjerske skupine koja misli kako ima neko bogomdano pravo da kontrolira moj glas prilikom svakog prozivanja u senatu. Ja ih danas upozoravam: borit ću se protiv njih na svakom koraku ako budu pokušavali diktirati svoja moralna uvjerenja svim Amerikancima u ime konzervativizma.

Vjerska gledišta otaca utemeljitelja vrlo su zanimljiva agitatorima današnje američke desnice koja na svaki način želi gurati svoju verziju povijesti. Suprotno njihovom shvaćanju, to što Sjedinjene Američke Države nisu bile osnovane kao kršćanska zemlja bilo je već rano potvrđeno u uvjetima ugovora s Tripolijem, koji je 1796. formulirao George Washington, a potpisao John Adams 1797:

Budući da vlada Sjedinjenih Američkih Država nije ni u kom smislu utemeljena na kršćanskoj religiji; budući da po njezinoj prirodi u njoj nema nikakva neprijateljstva prema zakonima, religiji ni spokoju muslimana; i budući da dotične Države nikad nisu ušle u rat ni neprijateljski čin protiv ijedne muhamedanske zemlje, strane potpisnice proglašavaju da nikakav izgovor koji bi proizlazio iz vjerskih mišljenja nikad neće poremetiti sklad što postoji između dviju zemalja.

Uvodne riječi ovoga citata izazvale bi urnebes u današnjoj vlasti u Washingtonu. No Ed Buckner uvjerljivo je pokazao da one nisu izazvale nikakva sporenja u tadašnje vrijeme,“% ni medu političarima ni u javnosti.

Često se uočava paradoks da su Sjedinjene Američke Države, koje su utemeljene na sekularizmu, danas najreligioznija zemlja u kršćanskom svijetu, dok Engleska, koja ima državnu crkvu i na čelu joj je ustavni monarh, spada među najmanje religiozne. Često me pitaju zašto je to tako, no ja ne znam. Pretpostavljam kako je moguće da se Engleska umorila od religije nakon stravične povijesti međuvjerskog nasilja, u kojoj su protestanti i katolici naizmjenično dolazili na vlast i sustavno ubijali pripadnike druge strane. Druga mogućnost proizlazi iz toga što je Amerika zemlja doseljenika. Jedan moj kolega izrazio je mišljenje da su doseljenici, iščupani iz stabilnosti i sigurnosti koje ima je pružala proširena obitelj u Europi, možda prigrlili crkvu kao neku vrstu zamjene za obitelj na stranom tlu. To je zanimljiva

pomisao i vrijedilo bi je dalje istraživati. Nema nikakve dvojbe da mnogi Amerikanci vide u svojoj lokalnoj crkvi važan sastojak identiteta, koji uistinu ima neka obilježja proširene obitelji.

Prema jednoj drugoj hipotezi, religioznost Amerike paradoksalno proizlazi iz svjetovnosti njezina ustava. Upravo zato što je Amerika zakonski sekularna, religija je postala slobodno poduzetništvo. Suparničke crkve nadmeću se za pastve - i dakako za unosne prihode koje to donosi - i ta se žestoka konkurencija odvija uz pomoć svih mogućih agresivnih metoda tržišta. Ono što vrijedi za sapunicu, vrijedi za Boga, a rezultat toga je nešto što gotovo dostiže religijsku maniju medu današnjim manje obrazovanim slojevima. U Engleskoj se, za razliku od toga, religija pod pokroviteljstvom službene crkve gotovo svela na ugodnu društvenu razbibrigu, u kojoj se gotovo ne može prepoznati religioznost. Tu englesku tradiciju lijepo je izrazio u svom članku u listu Guardian Giles Frazer, anglikanski vikar koji je također i profesor filozofije na oksfordskom sveučilištu. Podnaslov Fraserova članka je 'Priznanjem Anglikanske crkve kao državne isključen je Bog iz religije, ali postoji opasnost žustrijeg pristupa vjeri':

Postojalo je vrijeme u kojemu je seoski župnik bio neizostavan među dramskim likovima života u Engleskoj. Taj blagi, ekscentrični čajopija bio je, sa svojim ulaštenim cipelama i uglađenim manirama, zastupnik religije koja nije tjerala ne religiozne ljude da se osjećaju nelagodno. On se ne bi oblio egzistencijalnim znojem niti bi vas pritisnuo uza zid kako bi vas upitao jeste li osigurali spas, a još manje bi pokretao križarske vojne s propovjedaonice ili podmetao bombe uz cestu u ime neke više sile.2!

(To podsjeća na Betjemanova 'Našeg velečasnoga, što sam naveo na početku prvog poglavlja). Fraser dalje kaže da je 'simpatični seoski župnik zapravo cijepio goleme dijelove engleskog puka da se ne zaraze kršćanstvom'. On završava svoj članak žaleći se zbog tendencije u novije vrijeme u Anglikanskoj crkvi da opet počne ozbiljno shvaćati religiju, a njegova zadnja rečenica je upozorenje: 'postoji opasnost da bismo mogli osloboditi duha engleskog vjerskog fanatizma iz službenog kovčega u kojemu već stoljećima leži uspavan'.

Duh religijskog fanatizma razularen je u današnjoj Americi i oci utemeljitelji bili bi užasnuti. Bilo da prihvatimo ili ne taj paradoks i okrivimo

svjetovni ustav koji su oni stvorili, utemeljitelji su sasvim sigurno bili sekularisti koji su vjerovali u odvojenost religije od politike, što je dovoljno da ih se svrsta jasno na stranu onih koji, na primjer, prigovaraju zbog nametljivog isticanja Deset zapovijedi u državnim i javnim zgradama. No teško je oteti se nagađanju da su barem neki od utemeljitelja možda otišli dalje od deizma. Jesu li oni možda bili agnostici ili čak otvoreni ateisti? Sljedeću Jeffersonovu izjavu nemoguće je razlikovati od onoga što bismo danas nazivali agnosticizmom:

Govoriti o postojanju nematerijalnih bića znači govoriti o ničemu.

Reći da su ljudska duša, anđeli, bog, nematerijalni, jest reći da su oni

ništa ili da nema boga, nema anđela, nema duše. Ne mogu drukčije

rasuđivati... a da se ne survam u bezdani ponor snova i tlapnji. Dovoljno

mi je i dostatno sam zaokupljen stvarima koje jesu, a da se ne mučim i

kinjim zbog nečega što čak možda i postoji, ali za što nemam nikakva

dokaza.

Christopher Hitchens u svojoj biografiji Thomas Jefferson: Author of

America smatra kako je vjerojatno da je Jefferson bio ateist čak i u njegovom vremenu, kad je to bilo mnogo teže:

Moramo se suzdržati od zaključka o tome je li on bio ateist, možda samo zbog opreza kojega je bio prisiljen pridržavati se za vrijeme svoga političkog života. No, kao što je napisao svom nećaku Peteru Carru već 1787, čovjek se ne smije bojati tog preispitivanja zbog straha od posljedica. 'Ako to završi uvjerenjem da Bog ne postoji, steći ćeš vrlinu iz ugode i veselja koje osjećaš u toj djelatnosti te iz ljubavi prema drugima koju će ti to osigurati.'

Za mene je dirljiv sljedeći Jeffersonov savjet, opet u njegovu pismu

Peteru Carru:

Otresi se svih strahova od puzavih predrasuda, pod kojima su se slabašni umovi ropski pognuli. Ustoliči čvrsto razum i pozivaj se na njegovu prosudbu u svakom činu, svakom mišljenju. Hrabro dovodi u pitanje čak i postojanje Boga; jer ako i postoji nekakav takav, on svakako više mora odobravati klanjanje razumu nego zaslijepljenom strahu.

Jeffersonove izjave, poput one 'Kršćanstvo je najizopačeniji sustav

kojemu je čovjek ikad bio izložen' u skladu su s deizmom, ali i s ateizmom. Isto vrijedi i za čvrsti antiklerikalizam Jamesa Madisona: 'Zakonska osnova kršćanstva na kušnji je gotovo petnaest stoljeća. Kakvi su plodovi toga? Više ili manje, na svim mjestima, oholost i nemar svećenstva; neznanje i dodvoravanje laika; i kod obaju, praznovjerje, zadrtost i zlostavljanje". Slično bi se moglo reći za Benjamina Franklina, koji je izjavio: 'Svjetionici su korisniji od crkava. Čini se da je John Adams bio deist oštrog protuklerikalnog opredjeljenja ('Stravični motori crvenih sabora...) i on je osobito protiv kršćanstva izrekao neke od svojih najsjajnijih tirada: 'Koliko ja razumijem kršćansku religiju, ona je bila i jest otkrivenje. No kako se moglo dogoditi da su se milijuni bajki, pripovijedaka i legendi ispremiješali sa židovskim i s kršćanskim otkrivenjem, što ih je učinilo najkrvavijom religijom što je ikad postojala?' A u drugom je pismu, ovaj put Jeffersonu, rekao: 'Gotovo zadrhtim pri pomisli na to da aludiram na najkobniji primjer zlouporabe boli koji je sačuvala povijest čovječanstva - na Križ. Zamislite kakve je sve katastrofe izazvala ta tvornica boli!

Bili Jefferson i njegovi kolege teisti, deisti, agnostici ili ateisti, oni su također bili vatreni sekularisti koji su vjerovali da su religijski stavovi Predsjednika, odnosno njihovo nepostojanje, potpuno njegova osobna stvar. Svi oci utemeljitelji, kakva god bila njihova osobna religijska uvjerenja, bili bi zaprepašteni da su pročitali izvještaj novinara Roberta Shermana u kojemu je bio odgovor Georgea Busha Starijega na Shermanovo pitanje priznaje li on da su američki ateisti ravnopravni građani i domoljubi: 'Ne, nisam siguran da bi se ateisti smjeli smatrati građanima niti bi se smjeli smatrati domoljubima. Ovo je jedna nacija s Bogom.'** Pretpostavimo li da je Shermanov prikaz točan (nažalost on se nije poslužio magnetofonom, a nijedan drugi list nije tada prenio tu vijest), pokušajte izvesti pokus tako što ćete zamijeniti riječ 'ateisti', riječima 'Židovi', "muslimani? ili "Crnci. To pokazuje razmjere predrasude i diskriminacije koje danas moraju podnositi američki ateisti. Članak Natalie Angier 'Ispovijedi usamljene ateistkinje' u New York Timesu žalostan je i dirljiv opis njezina osjećaja izoliranosti kao ateistkinje u današnjoj Americi.2* No izoliranost američkih ateista je obmana, koju ustrajno raspiruje predrasuda. Ateisti u Americi mnogo su brojniji nego što to većina ljudi uvida. Kao što sam rekao u predgovoru, američki ateisti daleko brojčano premašuju religiozne Židove, a židovski lobi na glasu je kao jedan

od izrazito najutjecajnijih u Washingtonu. Sto bi tek mogli postići američki ateisti kad bi se dobro organizirali?

T Tom Flynn, urednik časopisa Free Inquiry, vrlo je dobro to formulirao ('Prekretnica sekularizmal Free Inquiry, 26: 3, 2006. 16-17): 'Ako smo mi ateisti usamljeni i poniženi, možemo samo sebe same za to kriviti. Mi smo brojčano jaki i trebali bismo početi iskazivati svoju snagu."

U svojoj izvrsnoj knjizi Atheist universe (Svijet ateizma) David Mills opisuje događaj koji biste, da je izmišljen, odbacili kao nerealnu karikaturu policijske zadrtosti. Jedan kršćanski iscjelitelj pokrenuo je 'Čudesnu križarsku vojnu', koja je dolazila u Millsov grad jednom godišnje. Među ostalim, iscjelitelj je poticao dijabetičare da odbace svoj inzulin, a oboljele od raka da se odreknu kemoterapije i da se umjesto toga mole za čudo. Prilično razumno, Mills je odlučio organizirati mirne prosvjede kako bi upozorio ljude. No pogriješio je, jer je otišao u policiju kako bi je obavijestio o svojim namjerama i zatražio je policijsku zaštitu od mogućih napada iscjeliteljevih pristaša. Prvi policajac kojemu se obratio upitao ga je: 'Oš ti prosvjedovat za njeg il protiv njeg? (želeći reći: za ili protiv iscjelitelja). Kad je Mills odgovorio 'Protiv njega', policajac je rekao da se i on sam namjerava priključiti skupu i da će osobno pljunuti Millsu u lice dok bude prolazio pokraj njegovih demonstranata.

Mills je odlučio okušati sreću s drugim policajcem. Taj mu je rekao da će, ako ikoji od iscjeliteljevih pristaša pokuša napasti Millsa, on osobno uhititi Millsa zato što se 'pokušava plesti u Božje djelo'. Mills je otišao kući i telefonski nazvao policijsku postaju u nadi da će naići na više razumijevanja na višoj razini. Naposljetku je dobio vezu s narednikom koji je rekao: 'Idi dovraga, druškane. Nijedan policajac neće štititi prokletog ateista. Nadam se da će te netko propisno okrvaviti'. Očito je da u policijskoj postaji jezična korektnost baš nije bila jača strana, kao ni ljudska pristojnost i osjećaj dužnosti. Mills kaže da je razgovarao sa sedam ili osam policajaca taj dan. Nijedan od njih nije mu htio pomoći, a većina je Millsu izravno prijetila nasiljem.

Mnoštvo je takvih anegdota o predrasudama protiv ateista, a Margaret Downey, osnivačica Mreže za potporu protiv diskriminacije vodi sustavnu evidenciju o takvim slučajevima kroz Udrugu za slobodu mišljenja područja Philadelphije (Freethought Society of Greater Philadelphia).** Njezin popis incidenata, svrstan po kategorijama zajednice, škola, radnog mjesta, medija, obitelji i vlasti, uključuje primjere napastovanja, gubitka posla, izbjegavanja

u obitelji pa čak i ubojstva.“ Iz njezinih dokumentiranih dokaza o

nerazumijevanju ateista i mržnji prema njima lako se može zaključiti kako je uistinu gotovo nemoguće da pošten ateist pobijedi na izborima za neki javni položaj u Americi. Zastupnički dom ima 435, a senat stotinu članova. Uz razumnu pretpostavku da većina od tih 535 pojedinaca spada u obrazovani dio pučanstva, statistički je gotovo neizbježno da znatan broj njih moraju biti ateisti. Oni su vjerojatno morali lagati ili prikrivati svoja istinska uvjerenja ako su htjeli biti izabrani. Tko ih za to može kriviti, s obzirom na biračko tijelo koje su morali uvjeriti? Općenito je prihvaćeno da bi priznavanje ateizma smjesta značilo političko samoubojstvo za svakog predsjedničkog kandidata.

Te činjenice o današnjoj političkoj klimi u SAD i ono što se iz njih dade zaključiti zgrozili bi Jeffersona, Washingtona, Madisona, Adamsa i sve njihove prijatelje. Bilo da su oni ateisti, agnostici, deisti ili kršćani, ustuknuli bi od užasa pred teokratima s početka 21. stoljeća u Washingtonu. Oni bi se umjesto toga priklonili svjetovnjačkim utemeljiteljima postkolonijalne Indije, a osobito religioznome Gandhiju (Ja sam hindus, ja sam musliman, ja sam Židov, ja sam kršćanin, ja sam budist!') i ateistu Nehruu:

Spektakl koji se naziva religijom ili barem organiziranom religijom, u Indiji i drugdje, ispunjava me užasom i često sam to osuđivao te želio da se toga riješimo. Gotovo uvijek se čini da religija zastupa slijepo vjerovanje i reakcionarnost, dogmu i zadrtost, praznovjerje, izrabljivanje i očuvanje ekskluzivnih interesa. Nehruovu definiciju svjetovne Indije iz Gandhijevih snova (da se to ikad ostvarilo, umjesto komadanja njihove zemlje usred —međuvjerskog krvoprolića) gotovo je mogao smisliti sam Jefferson:

Govorimo o svjetovnoj Indiji... Neki ljudi misle da je to nešto protivno religiji. Jasno je da to nije točno. To znači da je to država koja uvažava sve vjere jednako i daje im isti položaj; Indija ima dugu povijest vjerske tolerancije... U zemlji poput Indije, koja ima mnogo vjera i religija, ne može se stvoriti nikakav pravi osjećaj nacionalne pripadnosti, osim na temelju sekularizima.2* Deistički Bog, koji se često povezuje s ocima utemeljiteljima, svakako je napredak u odnosu prema biblijskom čudovištu. Nažalost, jedva je nešto

malo vjerojatnije da taj Bog postoji i da je ikad postojao. U svakom od svojih oblika, hipoteza o Bogu je nepotrebnaT. Hipoteza o Bogu također je vrlo blizu tome da bude isključena prema zakonima vjerojatnosti. Bavit ću se time u 4. poglavlju, pošto se osvrnem na navodne dokaze o postojanju Boga u 3. poglavlju. U međuvremenu se okrećem agnostocizmu i krivoj predodžbi da je postojanje ili nepostojanje Boga nedodirljivo pitanje, zauvijek izvan dosega znanosti.

1 "Veličanstvo, nije mi bila potrebna ta hipoteza', odgovorio je Laplace kad je Napoleon upitao toga slavnog matematičara kako je to uspio napisati svoju knjigu, a da nije spomenuo Boga.

SIROMASTVO AGNOSTICIZMA

Energični Mišićavi kršćanin (pripadnik učenja prema kojemu samo tjelesno zdrav i krepak čovjek može biti dobar kršćanin - Op. prev.) koji nas je gnjavio s propovjedaonice u staroj kapelici moje škole priznao je da potajno cijeni ateiste. Oni su barem bili hrabri u zavedenosti svojih uvjerenja. No taj propovjednik nije mogao podnijeti agnostike - prazne, neukusne, razvodnjene, zakržljale, bljedunjave ziheraše. Dijelom ima pravo, ali iz sasvim drugog razloga. Na sličan je način, kako tvrdi Quentin de la Bedoyere, katolički povjesničar Hugh Ross Williamson 'poštovao čvrstog poklonika religije i, također, čvrstog ateista. No namijenio je svoj prezir ispraznim beskičmenim mediokritetima koji su vrludali u sredini.'““

Nema ničega lošega u tome što je netko agnostik u onim slučajevima u kojima nema dokaza za jednu ni za drugu tvrdnju. To je razborita opcija. Carl Sagan s ponosom se odavao agnostikom kad su ga pitali ima li života igdje u svemiru. Kad se nije htio opredijeliti, njegov sugovornik tražio je da kaže što mu govori njegov instinkt i on je duhovito odgovorio: Ali ja ne pokušavam razmišljati uz pomoć instinkta. Sasvim je u redu suzdržati se od prosudbe dok se ne pojave dokazi.'* Pitanje o izvanzemaljskom životu je otvoreno. Dobri argumenti mogu se iznositi za obje teze i nemamo dokaza ni za što, osim da nagađamo o vjerojatnostima na ovu ili onu stranu. Agnosticizam određene vrste prikladno je gledište u mnogim znanstvenim pitanjima, na primjer u onome koje se tiče velikog izumiranja životinjskih i biljnih vrsta u geološkom razdoblju zvanom perm, najvećeg masovnog izumiranja otkako postoje fosili. Možda je to bila posljedica pada meteora, poput onoga za koji se s većom vjerojatnošću na temelju postojećih dokaza smatra da je izazvao kasnije izumiranje dinosaura na kraju krede. No mogao je to biti bilo koji od različitih mogućih uzroka ili više uzroka zajedno. Razuman je agnosticizam u

vezi s uzrocima tih dvaju masovnih pomora. No što je s pitanjem postojanja Boga? Treba li biti agnostikom i u vezi s njim? Mnogi su se jasno izrazili potvrdno, često s takvim gorljivim uvjerenjem da se to čini pretjeranim, jesu li u pravu? Počet ću time što ću povući razliku između dviju vrsta agnosticizma. PPA, ili privremeni praktični agnosticizam, opravdana je suzdržanost od opredjeljenja kad uistinu ne postoji definitivan odgovor ni za jednu ni za drugu mogućnost, a zasad nam nedostaju dokazi za oblikovanje odgovora (ili ne razumijemo dokaze, nismo ih imali vremena proučiti i slično). PPA bi, na primjer, bio razumno stajalište u svezi s permskim izumiranjem. Negdje se nalazi istina i nadamo se da ćemo je jednog dana spoznati, ali zasad to nismo u stanju.

Također, postoji izrazito neizbježna vrsta neopredijeljenosti koju ću nazvati TNA, odnosno trajnim načelnim agnosticizmom. Ta vrsta agnosticizma prikladna je za pitanja na koja se nikad neće moći odgovoriti, koliko god dokaza prikupili, jer sama koncepcija dokazivanja nije primjenljiva. Takvo pitanje postoji na sasvim drugoj razini ili u drugoj dimenziji, izvan područja do kojih dokazi mogu doprijeti. Primjer za to može biti onaj filozofski tvrdi orah, pitanje je li za vas crveno ono što je i za mene. Možda je vaše crveno moje zeleno ili nešto sasvim drukčije od bilo kakve boje koju ja mogu zamisliti. Filozofi kažu da za takvo pitanje nikad ne može biti odgovora, kakvi god novi dokazi možda jednog dana postali dostupni. Neki znanstvenici i drugi intelektualci uvjereni su - po mom mišljenju previše žustro - da pitanje Božjeg postojanja spada u tu, zauvijek nedostupnu, TNA kategoriju. Iz toga, kao što ćemo vidjeti, oni često izvode nelogičan zaključak kako je potpuno jednako vjerojatno da su hipoteza o postojanju Boga i hipoteza o nepostojanju Boga ispravne. Gledište koje ću ja zastupati bitno je drukčije: agnosticizam u vezi s postojanjem Boga spada sasvim jasno u privremenu ili PPA kategoriju. Bog ili postoji ili ne postoji. To je znanstveno pitanje; jednog dana možda ćemo znati odgovor, a u međuvremenu možemo izražavati vrlo čvrsta mišljenja o tome što je vjerojatno.

U povijesti ideja postoje primjeri pitanja na koja su nađeni odgovori, a za koje se prethodno smatralo da će zauvijek biti izvan dosega znanosti. Slavni francuski filozof Auguste Comte napisao je 1835. o zvijezdama: 'Nikad nećemo moći proučavati nikakvim metodama njihov kemijski sastav ni njihovo mineraloško ustrojstvo.' No čak i prije nego što je Comte zabilježio ove svoje riječi, Fraunhofer je počeo upotrebljavati svoj spektroskop u analizi

kemijskog sastava Sunca. Danas stručnjaci za spektroskopiju svakodnevno pobijaju Comteov agnosticizam tako što svojim analizama točno utvrđuju kemijski sastav čak i dalekih galaktika. Kakva god bila važnost Comteova astronomskog agnosticizma, ta poučna priča ukazuje na to da bismo barem morali zastati prije nego što previše glasno objavimo vječnu istinitost agnosticizma. Usprkos tome, što se tiče Boga, mnogi filozofi i znanstvenici rado to čine, počevši s izumiteljem same te riječi, Thomasom H. Huxleyem.?"

Huxley je objasnio kako ju je skovao dok se branio od osobnog napada koji je ona izazvala. Direktor King's Collegea u Londonu, velečasni doktor Wace, obasuo je porugom Huxleyev 'kukavički agnosticizam':

On možda radije sebe naziva agnostikom, ali njegovo pravo ime je starije - on je nevjernik, odnosno hoću reći, bezvjerac. Riječ nevjernik možda ima neugodan prizvuk. Možda je i u redu što je tako. Neugodno je čovjeku, a i treba da je tako, kad mora otvoreno reći da ne vjeruje u Isusa Krista.

Huxley nije bio čovjek koji bi olako pustio da kraj njega prođe takva vrsta provokacije i njegovo odgovor 1889. bio je izrazito oštar, kao što se moglo očekivati (iako nikad nije odustao od obzirnog i pristojnog ophođenja; kao Darwinov Bulldog, imao je zube izoštrene urbanom viktorijanskom ironijom). Naposljetku, kad se pošteno obračunao s doktorom Waceom i počistio ostatke, Huxley se vratio na riječ 'agnostik' i objasnio kako je prvi put nadošao na nju. Drugi su, primijetio je,

bili sasvim sigurni da su dostigli određeni 'gnosis' - da su, više ili manje uspješno, riješili problem postojanja; ja sam pak bio sasvim siguran da nisam i bio sam prilično jakog uvjerenja da je taj problem nerješiv. I s Humeom i Kantom uza sebe nisam mogao pomišljati da sam uobražen zato što se čvrsto držim svoga mišljenja... Stoga sam se zamislio i izumio naziv 'agnostik' koji sam smatrao prikladnim.

Na drugom mjestu u svom govoru Huxley je objasnio da agnostici

nemaju vjeru, čak ni negativnu.

Agnosticizam zapravo nije vjerovanje, nego metoda, bit koje leži u strogoj primjeni jednog jedinog načela... U pozitivnom smislu, to se načelo može izraziti ovako: U stvarima uma, slijedi svoj razbor koliko

god te daleko on hoće odvesti, bez obzira na bilo kakvu drugu okolnost. U negativnom smislu: U stvarima uma, ne uobražavaj sebi da su sigurni zaključci koji nisu dokazani ili se ne mogu dokazati. Ja tako razumijem agnostičku vjeru, zbog koje se čovjek, ako je očuva cijelom i neukaljanom, neće stidjeti pogledati svemiru u lice, što god mu budućnost bude spremala.

Znanstveniku su to plemenite riječi i ne može se Thomasa Huxleya olako kritizirati. No čini se da je Huxley, time što se usredotočio na potpunu nemogućnost dokazivanja ili pobijanja Boga, zanemario dimenziju vjerojatnosti. To što ne možemo ni dokazati ni osporiti postojanje nečega, ne znači da su postojanje i nepostojanje ravnopravni. Mislim da Huxley ne bi tome proturječio i pretpostavljam da je, kad je izgledalo da to čini, zapravo uzmicao u jednome, ako je ikako mogao, samo zato da osigura pobjedu u nečemu drugome. Svi mi to ponekad činimo.

Suprotno Huxleyu, ustvrdit ću da je postojanje Boga znanstvena hipoteza kao i svaka druga. Čak i ako ju je teško iskušati u praksi, ona svejedno spada u istu kutiju PPA odnosno kategoriju privremenog agnosticizma u koju spadaju sporenja u svezi s izumiranjima vrsta u permu ili kredi. Postojanje ili nepostojanje Boga znanstvena je činjenica o svemiru, i to se može otkriti barem u načelu, ako već ne i u praksi. Ako Bog postoji, i ako bi htio to razotkriti, mogao bi sam riješiti taj spor, glasno i nedvojbeno, sebi u prilog. No, čak i ako se postojanje Boga nikad ne dokaže ili ne ospori sa sigurnošću u jednom ili drugom smislu, dostupni dokazi i argumentacija mogli bi rezultirati procjenom vjerojatnosti daleko nižom od 50 posto.

Uzmimo, dakle, ozbiljno tezu o spektru vjerojatnosti i smjestimo ljudske prosudbe o postojanju Boga uz nju, između dviju krajnje proturječne sigurnosti. Taj spektar je dakako neprekidan, ali se može prikazati uz pomoć sljedećih sedam glavnih kamena međaša:

1. Strogi teist. Stopostotna vjerojatnost da Bog postoji. Po riječima Carla Gustava Junga, 'Ja ne vjerujem, ja znam'.

2. Vrlo visoka vjerojatnost, ali nešto manja od 100 posto. De facto teist. 'Ne mogu znati sasvim sigurno, ali čvrsto vjerujem u Boga i živim svoj život pod pretpostavkom da on postoji.'

3. Više od 50 posto, ali ne vrlo visoko. Stručno rečeno agnostik, ali naginje

teizmu. "Vrlo sam nesiguran, ali sam sklon vjerovanju u Boga.'

4. Točno 50 posto. Potpuno nepristran agnostik. 'Sasvim je jednako vjerojatno da Bog postoji i da ne postoji.'

5. Manje od 50 posto, ali ne mnogo manje. Stručno rečeno agnostik, ali naginje ateizmu. 'Ne znam postoji li Bog, ali sklon sam sumnji.!

6. Vrlo mala vjerojatnost, ali ipak ne na nuli. De facto ateist. 'Ne mogu znati sasvim sigurno, ali mislim kako je Bog vrlo malo vjerojatan i živim svoj život pod pretpostavkom da on ne postoji.'

7. Strogi ateist. 'Znam da nema Boga, s istom uvjerenošću s kojom Jung "Zna" da ga ima.

Iznenadilo bi me da susretnem mnogo ljudi u 7. kategoriji, ali je uključujem radi simetrije s 1. kategorijom, koja je vrlo napučena. U prirodi je vjere da je čovjek u stanju, poput Junga, imati uvjerenje, a da nema dovoljan razlog za to (Jung je također vjerovao da neke knjige na njegovoj polici same od sebe eksplodiraju s velikim praskom). Ateisti nemaju vjeru,a razum sam po sebi ne može uzdignuti čovjeka do potpunog uvjerenja da nešto definitivno ne postoji. Zato je 7. kategorija u praksi znatno malobrojnija od svoje suprotnosti, 1. kategorije, koja ima mnogo privrženih pripadnika. Sebe svrstavam u 6. kategoriju, ali naginjem 7. - ja sam agnostik samo utoliko što sam i agnostik glede vilenjaka u dnu vrta.

Spektar vjerojatnosti dobro odgovara PPA-u (privremenom praktičnom agnosticizmu). Površno se može pasti u iskušenje da se TNA (trajni načelni agnosticizam) smjesti u sredinu spektra, s 50-postotnom vjerojatnošću da Bog postoji, ali to nije ispravno. TNA agnostici tvrde da ne možemo reći ništa, s jedne ili s druge strane, o pitanju postojanja Boga. Na to se pitanje, po mišljenju TNA agnostika, u načelu ne može odgovoriti i oni bi, strogo govoreći, morali odbiti da budu smješteni bilo gdje na spektru vjerojatnosti. To što ja ne mogu znati je li vaše crveno isto kao i moje zeleno ne znači da je vjerojatnost toga 50 posto. Ponuđena je tvrdnja previše besmislena da bi zasluživala atribut vjerojatnosti. Usprkos tome, uobičajena je pogreška, i s njom ćemo se opet susretati, skočiti s premise da se na pitanje postojanja Boga načelno ne može odgovoriti lijepo na zaključak kako je jednako vjerojatno da Bog postoji i da ne postoji.

Ta se pogreška može izraziti i na drugi način, u smislu nužnosti dokazivanja neosnovanosti suprotne tvrdnje, i u tom je smislu zgodno

ilustrirana slikovitom parabolom Bertranda Russella o nebeskom čajniku.?!

Mnogi pravovjerni ljudi govore kako je dužnost skeptika opovrgnuti prihvaćene dogme umjesto da ih dogmatici dokazuju. To je, dakako, pogreška. Ako bih ja tvrdio da se između Zemlje i Marsa nalazi porculanski čajnik koji putuje oko Sunca po eliptičnoj stazi, nitko ne bi mogao opovrgnuti moju tvrdnju, uz uvjet da dodam kako je čajnik premalen da bi se opazio čak i najjačim teleskopima. No ako bih zatim rekao da je, budući da se moja tvrdnja ne može opovrgnuti, nepodnošljiva drskost to što ljudski um sumnja u nju, s pravom bi se mislilo da govorim gluposti. Ako bi se, međutim, postojanje takvog čajnika potvrdilo u drevnim knjigama te naučavalo kao sveta istina svake nedjelje i ulijevalo u glave djece u školi, svako oklijevanje u vjerovanju u postojanje čajnika postalo bi oznaka ekscentričnosti i privuklo pažnju psihijatra na sumnjičavca u doba prosvjetiteljstva ili u doba inkvizicije prije toga.

Mi ne bismo gubili vrijeme na razgovor o tome jer, koliko znam, nitko se ne klanja čajnicima;i ali na nečije inzistiranje ne bismo oklijevali izjaviti kako čvrsto vjerujemo da ni u kom slučaju ne postoji svemirski čajnik. No strogo govoreći, svi bismo mi morali biti tajnički agnostici, jer ne možemo sa sigurnošću dokazati da nebeski čajnik ne postoji. U praksi se pak svi otklanjamo od čajničkog agnosticizma prema a-čajništvu.

1 Možda sam se malo zaletio. List Independent on Sunday objavio je 5. lipnja 2005. sljedeću vijest: 'Malezijski dužnosnici kažu da je vjerska sekta koja je sagradila sveti čajnik veličine kuće

prekršila građevinske propise.' Vidi također BBC-jeve vijesti na internet stranici http:// news.bbc.co.uk/2/hi/asia-pacific/4692039.stm.

Jedan moj prijatelj, koji je odgojen u židovskoj tradiciji i još uvijek se drži sabata i drugih židovskih običaja iz odanosti svome nasljeđu, kaže za sebe da je 'vilenjački agnostik'. On smatra da Bog nije ništa više vjerojatan od vilenjaka. Ne može se opovrgnuti nijedna od tih dviju hipoteza i obje su jednako nevjerojatne. On je ateist isto onoliko mnogo koliko ne vjeruje u vilenjake i agnostik u oba slučaja u istoj maloj mjeri.

Russellov čajnik simbol je bezbrojne količine stvari čije se postojanje može zamisliti, a ne može opovrgnuti. Onaj veliki američki odvjetnik Clarence Darrow izjavio je sljedeće: 'Ne vjerujem u Boga isto kao što ne vjerujem u Majku Gusku (lik iz pripovijedaka francuske spisateljice Collette, upotrijebljen u glazbenoj suiti Mauricea Ravela - Op. prev.)' Novinar Andrew

Mueller smatra kako obvezati se bilo kojoj religiji 'nije ništa više ili manje čudno nego odlučiti vjerovati da svijet ima oblik romba te ga kroz svemir svojim kliještima vuku dva golema zelena jastoga po imenu Esmerelda i Keith'.2* Filozofski miljenik je pak nevidljivi, nedodirljivi, nečujni jednorog, čije nepostojanje svake godine pokušavaju dokazati djeca u logorima Camp Quest.r U ovom je trenutku na internetu popularno božanstvo - jednako neosporivo kao i Jahve ili bilo koje drugo - Leteće Špageti Čudovište, za koje mnogi tvrde da ih je dodirnulo svojim rezancoidnim privjeskom.** Drago mi je vidjeti da je Evanđelje Letećeg Špageti Čudovišta sad objavljeno u obliku knjige,** na posvemašnje odobravanje. Nisam je osobno pročitao, ali čemu čitati evanđelje kad jednostavno znadete da je to istina? Usput, nešto je bilo neizbježno - već se dogodio veliki raskol, što je dovelo do osnutka

Reformirane crkve Letećeg Špageti Čudovišta.?>

1 Camp Quest (Tabor traganja - Op. prev.) odveo je američku instituciju ljetnog logorovanja u nadasve poželjnom smjeru. Za razliku od drugih ljetnih logora koji su organizirani u duhu religije ili skautskog pokreta, Camp Quest, koji su osnovali Edwin i Helen Kagin u Kentuckyju, a kojim upravljaju svjetovnjački humanisti, potiče djecu da misle skeptički i neovisno dok uživaju u svim uobičajenim djelatnostima logorovanja (www.campquest.org). Drugi tabori Camp Quest sa sličnim etosom sad su se pojavili u Tennesseeju, Minnesoti, Michiganu, Ohiju i Kanadi.

Bit svih tih šašavih primjera je u tome što se oni ne mogu opovrgnuti dokazivanjem, ali nitko ne misli da je hipoteza o njihovu postojanju ravnopravna hipotezi o njihovu nepostojanju. Russell je htio naglasiti da nisu oni koji ne vjeruju već oni koji vjeruju obvezni dokazivati neosnovanost suprotne tvrdnje. Slično tome, ja bih htio reći kako je vjerojatnost postojanja nebeskog čajnika (špageti čudovišta / Esmerelde i Keitha / jednoroga itd) manja od vjerojatnosti suprotne teze.

Nijedna razumna osoba ne smatra da je to što se ne može dokazati nepostojanje nebeskih čajnika i vilenjaka takva činjenica da se njom rješava bilo kakva zanimljiva rasprava. Nitko među nama ne smatra svojom obvezom da opovrgava bilo koju od milijuna nevjerojatnih stvari koje je u stanju izmisliti maštovit ili šaljiv um. Ustanovio sam kako je zabavna strategija, kad me netko upita jesam li ateist, ukazati na to da je i osoba koja pita također ateist glede bogova kakvi su Zeus, Apolon, Amon Ra, Mitra, Baal, Thor, Wotan, Zlatno tele i Leteće Špageti Čudovište. Ja samo idem za jednog boga dalje.

Svi mi smatramo se ovlaštenima izraziti krajnju sumnju do točke potpunog nevjerovanja - osim što u slučaju jednoroga, vilenjaka te bogova

starih Grka, Rimljana, Egipćana i Vikinga nema (danas) potrebe za tim. U slučaju Abrahamova Boga, međutim, ta potreba postoji, jer znatan broj ljudi s kojima dijelimo ovaj planet čvrsto vjeruje u njegovo postojanje. Russellov čajnik pokazuje da, koliko god je vjerovanje u Boga rasprostranjeno u usporedbi s vjerovanjem u nebeske čajnike, to samo po sebi ne odmiče potrebu logičkog opovrgavanja suprotne tvrdnje, iako se možda čini da je odmiče u kontekstu praktične politike. To što se ne može dokazati nepostojanje Boga prihvaćeno je i nebitno, ako nikako drukčije, onda u svjetlu toga da nikad ne možemo apsolutno dokazati nepostojanje bilo čega. Nije bitno može li se Bog opovrgnuti (jer je to nemoguće), već je li njegovo postojanje vjerojatno. To je sasvim nešto drugo. Razumno je smatrati da su neke stvari koje se ne mogu opovrgnuti mnogo manje vjerojatne nego druge stvari koje se ne mogu opovrgnuti. Nema razloga smatrati Boga imunim na razmatranja u kontekstu spektra vjerojatnosti. I svakako nema razloga pretpostavljati, samo zato što se Bog ne može dokazati niti opovrgnuti, da je vjerojatnost njegova postojanja 50 posto. Baš naprotiv, kao što ćemo vidjeti.

NOMA

Isto kao što se Thomas Huxley svim silama trudio na površini odavati naklonost potpuno nepristranom agnosticizmu, koji se nalazi točno u sredini moga sedmerostupnog spektra, teisti čine to isto iz drugog smjera i iz jednakovrijednog razloga. Teolog Alister McGrath pretvorio je to u središnju točku svoje knjige Dawkins's God: Genes, Memes and the Origin of Life (Dawkinsov Bog: Geni, memi i podrijetlo života). Štoviše, nakon njegova zadivljujuće poštenog prikaza mojih znanstvenih djela, čini se da je to bila jedina točka u njegovu pobijanju koja mu je ostala na raspolaganju: nepobitna, ali sramotno slaba tvrdnja da se ne može opovrgnuti postojanje Boga. Iz stranice u stranicu, dok čitam McGratha, hvatam se kako bilježim 'čajnik' na margini. Opet se pozivajući na Thomasa Huxleya, McGrath kaže: "Budući da mu je bilo dosta kako i teisti i ateisti iznose beznadno dogmatske tvrdnje na temelju nedovoljnih empirijskih dokaza, Huxley je proglasio da se pitanje Boga ne može riješiti uz pomoć znanstvene metode.'

McGrath zatim navodi Stephena Jaya Goulda na sličan način: 'Želim to reći svim svojim kolegama, i po tko zna koji, milijunti, put (od neformalnih studentskih rasprava do učenih traktata): znanost jednostavno ne može (svojim legitimnim metodama) presuđivati o pitanju mogućeg Božjeg

upravljanja prirodom. Mi to ne tvrdimo niti poričemo; jednostavno ne možemo davati sudove o tome kao znanstvenici." Usprkos samouvjerenom, gotovo agresivnom tonu Gouldove tvrdnje, možemo se pitati što je zapravo opravdanje za nju. Zašto ne bismo smjeli davati sudove o Bogu mi kao znanstvenici? I zašto nisu Russellov čajnik ili Leteće Špageti Čudovište jednako imuni na znanstveni skepticizam? Kao što ću uskoro tvrditi, svemir sa stvaralačkim upraviteljem bio bi sasvim drukčija vrsta svemira od onoga bez njega. Pa zašto to onda ne bi bilo znanstveno pitanje?

Gould je uzdigao umijeće uzmicanja do gotovo puzavih granica u jednoj od svojih manje popularnih knjiga, Rocks of Ages (Stijene epoha). Zatim je skovao akronim NOMA za sintagmu 'nepreklapajuća područja' (u originalu: Non-Overlapping MAgisteria - Op. prev.):

Mreža ili područje znanosti obuhvaća empirijski djelokrug: od čega se sastoji svemir (činjenica) i zašto djeluje na taj način (teorija). Djelokrug religije prostire se preko pitanja krajnjeg smisla i moralne vrijednosti. Ta dva djelokruga se ne preklapaju niti oni obuhvaćaju sva područja istraživanja (obratite, na primjer, pažnju na djelokrug umjetnosti i značenja ljepote). Da navedemo stare klišeje, znanost se tiče epohe stijena, a religiju stijena epoha; znanost proučava kako nebesa idu, a religija kako se ide u nebesa. To zvuči sjajno - sve dok se nad tim malo ne zamislite. Koja su to krajnja pitanja u kojima je religija uvaženi gost, a znanost se mora smjerno povući? Martin Rees, ugledni astronom sa sveučilišta u Cambridgeu, a kojega sam već spomenuo, počinje svoju knjigu Our Cosmic Habitat (Naš kozmički okoliš) postavljanjem dviju teza koje bi mogle biti kandidati za krajnja pitanja te daje odgovor blizak Gouldovome. 'Najdublji misterij je zašto nešto uopće postoji. Što udahnjuje život u jednadžbe i utjelovljuje ih u stvarnom svemiru? Takva su pitanja, međutim, izvan dosega znanosti, ona su područje filozofa i teologa.' Međutim, ja bih radije rekao da ta pitanja, ako uistinu leže izvan dosega znanosti, svakako leže i izvan područja teologa (dvojim da bi filozofi bili zahvalni Martinu Reesu zato što ih je svrstao zajedno s teolozima). U iskušenju sam otići i korak dalje te upitati u kojemu se mogućem smislu može reći za teologe da imaju područje. Još uvijek mi je zabavno sjetiti se primjedbe jednog bivšeg direktora moga, oksfordskoga, fakulteta. Jedan mladi teolog natjecao se za mjesto mlađeg istraživača i

njegova je doktorska disertacija o kršćanskoj teologiji potaknula direktora da kaže: 'Imam ozbiljne sumnje o tome je li teologija uopće predmet'.

Kakvu to stručnost mogu teolozi imati u svezi s dubokim kozmološkim pitanjima koju znanstvenici ne bi mogli imati? U jednoj drugoj knjizi prenio sam riječi jednog oksfordskog astronoma koji je, kad sam mu postavio jedno od tih istih dubokih pitanja, odgovorio: 'Oh, sad izlazimo iz područja znanosti. To sad moram prepustiti svom dobrom prijatelju, kapelanu.' Nisam bio dovoljno domišljat da na to odgovorim onako kako sam poslije pisao: Ali zašto kapelanu? Zašto ne vrtlaru ili kuharu?' Zašto znanstvenici toliko kukavički uvažavaju ambicije teologa glede pitanja za koja teolozi zasigurno nisu ništa kvalificiraniji dati odgovor od samih znanstvenika?

Dosadan je već kliše (i za razliku od mnogih drugih klišeja nije čak ni istinit) tvrdnja da se znanost bavi pitanjima koja počinju s kako, a samo je teologija u stanju odgovoriti na pitanja koja počinju sa zašto. Što je uopće pitanje koje počinje sa 'zašto'? Nije svaka rečenica u jeziku koja počinje riječju 'zašto' opravdano pitanje. Zašto su rogovi jednoroga šuplji? Neka pitanja jednostavno ne zaslužuju odgovor. Kakve je boje apstrakcija? Kakav je miris nade? To što se neko pitanje može sročiti u gramatički ispravnu rečenicu ne znači da ono ima smisla ili da zaslužuje našu ozbiljnu pozornost. Čak i kad je pitanje pravo, to ne pretpostavlja, ako znanost ne može odgovoriti na nj, da je religija to u stanju.

Možda postoje neka istinski duboka i značajna pitanja koja su zauvijek izvan dosega znanosti. Možda kvantna teorija kuca na vrata nedokučivoga. No ako znanost ne može odgovoriti na neko krajnje pitanje, zašto bi netko mislio da to može religija? Pretpostavljam da ni astronom iz Cambridgea ni njegov kolega iz Oxforda nisu uistinu vjerovali da teolozi imaju nekakvu stručnost koja im omogućuje da odgovore na pitanja koja su znanosti preduboka. Čini mi se da su se oba ovdje navedena astronoma, opet, trudili iz petnih žila biti pristojni: teolozi nemaju ništa vrijedno reći ni o čemu drugome; dajmo im nešto da ih udobrovoljimo pa neka se brinu o nekoliko pitanja na koja nitko ne može i možda nikad neće moći odgovoriti. Za razliku od mojih prijatelja astronoma, ja mislim da ih uopće ne treba udobrovoljavati. Još nisam naišao ni na kakav dobar razlog zbog kojega bih pretpostavio da je teologija (za razliku od biblijske povijesti, književnosti itd.) uopće ikakva stručna disciplina.

Na sličan se način svi možemo složiti kako je pravo znanosti da nam

savjetuje u svezi s moralnim vrijednostima u najmanju ruku problematično. No želi li Gould uistinu prepustiti religiji pravo da nam govori što je dobro, a što je loše? To što religija nema ništa drugo pridonijeti ljudskoj mudrosti nije razlog da joj damo slobodu da nam govori što moramo činiti. Uostalom, koja religija? Ona u duhu koje smo slučajno odgojeni? Kojem ćemo se, dakle, poglavlju koje knjige Biblije okrenuti - one su daleko od jednoglasnosti, a neke od njih su odvratne po svim razumnim normama. Koliko je ljudi koji su skloni doslovnom shvaćanju dovoljno čitalo Bibliju da zna kako se smrtna kazna propisuje za preljub, za skupljanje šiblja na sabat i za drskost prema vlastitim roditeljima? Ako odbacimo Deuteronomij i Levitski zakon/Treća knjiga Mojsijeva (kao što čine svi prosvijetljeni modernisti), po kojim ćemo kriterijima odlučiti koje ćemo religijske moralne vrijednosti prihvatiti? Ili ćemo prebirati i izbirati medu svim svjetskim religijama dok ne nađemo onu čije će nam moralno učenje odgovarati? Ako je tako, opet se moramo upitati po kojem ćemo kriteriju birati. A ako imamo neovisne kriterije za izbor među religijskim moralnim sustavima, zašto ne bismo izbacili posrednika i odmah se opredijelili za neki moral bez religije? Vratit ću se na ta pitanja u sedmom poglavlju.

Jednostavno ne vjerujem da je Gould uopće mogao ozbiljno misliti velik dio onoga što je napisao u Rocks of Ages (Stijene epoha). Kao što stalno navodim, svi smo mi krivi zato što na svaki način pokušavamo biti što uglađeniji prema nevrijednom, ali moćnom, protivniku i jedino mogu misliti da je Gould to zato činio. Nezamislivo je da je on uistinu ozbiljno izrekao svoju nedvojbeno čvrstu tvrdnju da znanost nema uopće ništa reći o pitanju Božjeg postojanja: 'Mi to niti tvrdimo niti poričemo; jednostavno ne možemo o tome davati sudove kao znanstvenici.' To zvuči kao agnosticizam trajne i neopozive vrste, potpuni TNA. Time se nameće zaključak da znanost ne može čak davati ni prosudbe vjerojatnosti o tom pitanju. Ta izuzetno proširena zabluda - mnogi je ponavljaju kao mantru, ali pretpostavljam da je malo njih o tome zrelo razmislilo - utjelovljuje ono što nazivam 'siromaštvom agnosticizma'. Gould, usput, nije bio nepristrani agnostik, već je čvrsto naginjao prema de facto ateizmu. Na kojoj osnovi je on donio tu prosudbu ako se ne može ništa reći o tome postoji li Bog?

Hipoteza o Bogu ukazuje na to da u stvarnosti u kojoj se nalazimo postoji i nadnaravna sila koja je stvorila svemir i - barem u mnogim verzijama te hipoteze - održava ga i intervenira u njemu svojim čudesima, kojima se

povremeno krše njegovi inače veličanstveno nepromjenljivi zakoni. Richard Swinburne, jedan od vodećih britanskih teologa, iznenađujuće je jasan o tom pitanju u svojoj knjizi Is There a God? (Ima li Boga?)

Teisti tvrde o Bogu da on uistinu ima moć stvaranja, očuvanja ili uništenja svega, velikoga ili maloga. On također može učiniti da se predmeti kreću ili čine bilo što drugo... On može pokretati planete onako kako je to Kepler otkrio da se događa ili može učiniti da barut eksplodira kad mu primaknemo šibicu; on također može učiniti da se planeti kreću na sasvim drukčiji način te da kemijske tvari eksplodiraju ili ne eksplodiraju u sasvim drukčijim okolnostima od onih koje sad upravljanju njihovim ponašanjem. Bog nije ograničen prirodnim zakonima; on stvara te zakone i može ih promijeniti ili zamrznuti - ako tako odluči.

To je previše lagano, zar ne! Što god drugo to bilo, vrlo je daleko od NOMA. I što god to oni rekli, znanstvenici koji pripadaju školi 'odvojenih područja', morali bi priznati da je svemir s nadnaravnim inteligentnim tvorcem vrlo različita vrsta svemira od onoga bez takvoga tvorca. Razlika između dvaju hipotetičnih svemira teško bi u načelu mogla biti fundamentalnija, čak i ako to nije lako provjerivo u praksi. Time se potkopava samozadovoljno privlačna postavka da znanost mora uvijek šutjeti o središnjoj egzistencijalnoj tvrdnji religije. Postojanje ili nepostojanje nadnaravnog stvaralačkog uma nedvojbeno je znanstveno pitanje, iako o tome nije - ili nije još - presuđeno u praksi. Isto vrijedi za istinitost ili izmišljenost svih onih priča o čudima na koje se naslanja religija kad pokušava dojmiti svekolike vjernike.

Je li Isusov otac bio čovjek ili je li njegova majka bila djevica u trenutku njegova rođenja? Postojalo ili ne postojalo dovoljno preostalih dokaza da se o tome odluči, to je svejedno strogo znanstveno pitanje s načelno određenim odgovorom: da ili ne. Je li Isus uzdignuo Lazara iz mrtvih? Je li on sam ponovo oživio (uskrisio) tri dana nakon što je bio pribijen na križ? Postoji odgovor na svako takvo pitanje, bez obzira na to možemo li ga naći u praksi, i to je strogo znanstveni odgovor. Metode kojima bismo se služili u rješavanju tog predmeta, u malo vjerojatnom slučaju da odgovarajući dokazi ikad postanu dostupni, bile bi sasvim jasne i potpune znanstvene metode. Da zaoštrimo tu dilemu, zamislite da forenzički arheolozi na temelju nekog

izuzetnog spleta okolnosti otkriju dokaze uz pomoć DNK koji bi pokazali da Isus uistinu nije imao biološkog oca. Možete li zamisliti da bi pobornici religije slegnuli ramenima i rekli nešto što bi barem malo bilo nalik ovome: 'Koga je za to briga? Znanstveni dokazi potpuno su nebitni za teološka pitanja. Krivi djelokrug! Mi se samo bavimo krajnjim pitanjima i moralnim vrijednostima. Ni DNK ni bilo koji drugi znanstveni dokazi nikad ne bi mogli imati veze s tim pitanjem, ni u kom smislu.'

Sama pomisao na to je apsurdna. Možete biti sigurni, koliko je sigurno da iza ponedjeljka slijedi utorak, da bi oni zgrabili znanstvene dokaze, ako bi se koji od njih pojavili, i trubili njima do beskraja. NOMA (nepreklapajuća područja) je popularna samo zato što nema dokaza u prilog hipotezi o Bogu. Čim bi se pojavila i najmanja naznaka da postoje dokazi u prilog religijskom vjerovanju, apologeti vjere ne bi gubili vrijeme i odmah bi bacili NOMA kroz prozor. Na stranu profinjeni teolozi (a čak i oni rado prepričavaju priče o čudima priprostim ljudima kako bi povećali svoje pastve); pretpostavljam da su navodna čuda najjači razlog mnogih vjernika koje imaju za njihovu vjeru; a čuda, već po definiciji, krše znanstvena načela.

Čini se da Katolička crkva s jedne strane ponekad teži NOMA kriteriju, ali s druge određuje da je izvođenje čuda bitna kvalifikacija za proglašavanje nekoga svecem. Pokojni belgijski kralj je kandidat za sveca zbog svoga stajališta o pobačaju. Sad se vode revne istrage kako bi se ustanovilo mogu li se ikakva čudotvorna iscjeljenja pripisati molitvama upućenima njemu nakon njegove smrti. Ne šalim se. To je uistinu tako, i tipično je za priče o svecima. Pretpostavljam da je sve to neugodno intelektualnijim crkvenim krugovima. Zašto ikoji krugovi koji zaslužuju da ih se nazove intelektualnima ostaju unutar Crkve, nepoznanica je barem toliko duboka kao i one u kojima uživaju teolozi.

Suočen s pričama o čudima, Gould bi vjerojatno odgovorio otprilike na sljedeći način. Bit NOMA (nepreklapajućih područja) je u tome što je to dvostrana nagodba. Čim religija kroči u područje znanosti i počne se petljati čudima u stvarnom svijetu, prestaje biti religija u smislu u kojemu je Gould brani i njegov amicabilis concordia se prekida. Treba se, međutim, prisjetiti da religiju bez čuda, koju zastupa Gould, ne bi priznala većina aktivnih vjernika u crkvenim klupama ili na prostirkama za molitvu. To bi, dapače, njima bilo veliko razočaranje. Po uzoru na primjedbu Alice o knjizi njezine sestre prije nego što je pala u Zemlju Čuda, možemo upitati od kakve je

koristi Bog koji ne izvodi nikakva čuda i ne odaziva se na molitve. Prisjetimo se duhovite definicije glagola 'moliti' Ambrosea Biercea: "Iražiti da se ponište zakoni svemira za volju jednog jedinog molitelja, koji je neosporno nevrijedan toga'. Ima sportaša koji vjeruju da im Bog pomaže pobijediti - u nadmetanju s protivnicima koji se, gledano izvana, čine ništa manje vrijednima Božje naklonosti. Ima vozača koji vjeruju da im Bog čuva parkirališno mjesto - što pretpostavlja da time lišavaju nekoga drugoga. Neugodno je koliko je ta vrsta teizma popularna i nije vjerojatno da će na nju ostaviti dojam nešto toliko (na površini) razumno kao što je NOMA - nepreklapajuća područja.

Nije bitno, možemo slijediti Goulda i svesti našu religiju na neku vrstu neinterventnog minimuma: bez čuda, bez osobne komunikacije između Boga i nas u bilo kojem pravcu, bez ikakvih petljanja po zakonima fizike, bez koračanja po znanstvenoj tratini. Najviše što se dopušta je mali deistički poticaj početnim uvjetima svemira tako da naposljetku mogu nastati zvijezde, elementi, kemija i planeti te da se može razviti život. Zar to nije adekvatno razdvajanje područja djelovanja? Pa NOMA svakako može preživjeti tu skromniju i čedniju religiju?

Možda biste to mogli pomisliti. No tvrdim da je čak i neinterventni Bog, Bog NOMA, iako je manje nasilan i nespretan od Abrahamova Boga, svejedno, kad se promotri pošteno i temeljito, samo znanstvena hipoteza. Vraćam se na ključnu tvrdnju: svemir u kojemu smo sami, osim što su u njemu i druga stvorenja čiji se um polako razvija, sasvim je drukčiji svemir od onoga u kojem postoji izvorna sila što njime upravlja i planiranje čijega uma je odgovorno za samo postojanje svemira. Prihvaćam da u praksi možda nije toliko lako razlikovati jednu vrstu svemira od druge. Svejedno, postoji nešto sasvim jedinstveno u hipotezi o krajnjem tvorcu i isto tako jedinstveno u jedinoj poznatoj alternativi: postupnoj evoluciji u širokom smislu. One su vrlo blizu toga da budu nepomirljivo različite. Kao ništa drugo, evolucija uistinu pruža objašnjenje za postojanje stvorova, koji bi inače, u svakom praktičnom smislu, bili isključeni nevjerojatnošću svoje pojave. I zaključak te rasprave, kao što ću pokazati u četvrtom poglavlju, vrlo je blizu toga da bude nepovratno fatalan za hipotezu o Bogu.

VELIKI MOLITVENI POKUS

Šaljivo, iako pomalo jadno, istraživanje čudesa je Veliki molitveni pokus:

pomaže li molitva bolesnicima u oporavku? Često se upućuju molitve za bolesne ljude, i privatno i u službenim mjestima bogoštovlja. Darwinov bratić Galton prvi je znanstveno analizirao pitanje ima li koristi od molitvi za ljude. On je uočio da svake nedjelje u crkvama širom Britanije cijele pastve javno mole za zdravlje kraljevske obitelji. Ne bi li onda trebalo očekivati da članovi te obitelji budu neobično zdravi, u usporedbi s nama ostalima za koje se mole samo naši mili i dragi? T Galton se pozabavio time, no nije uočio nikakvu statističku razliku. Možda je njegova namjera ionako bila satirična, kao kad se molio na slučajno izabranim zemljištima kako bi ustanovio hoće li biljke rasti brže (nisu).

1 Kad je moj oksfordski fakultet izabrao direktora kojega sam već spomenuo, dogodilo se da su

članovi nastavničkog zbora javno pili njemu u zdravlje tri večeri uzastopce. Na trećoj od tih večera on je ljubazno primijetio u svom uzvratnom govoru: "Već se bolje osjećam".

U novije je vrijeme fizičar Russell Stannard (kao što ćemo vidjeti, jedan od tri najpoznatija britanska religiozna znanstvenika) stao iza inicijative, koju - dakako - financira Templetonova zaklada, da se eksperimentalno iskuša tvrdnja kako molitva za bolesnike poboljšava njihovo zdravlje.?$

Takvi pokusi, ako su pravilno izvedeni, moraju biti dvostruko kontrolirani i taj je kriterij strogo poštovan. Bolesnici su svrstani, potpuno slučajno, u eksperimentalnu skupinu (za koje se molilo) ili u kontrolnu skupinu (za koje se nije molilo). Ni bolesnici ni njihovi liječnici ili skrbnici ni izvoditelji pokusa nisu smjeli znati za koje se bolesnike moli, a koji su u kontrolnoj skupini. Oni koji su eksperimentalno molili morali su znati imena pojedinaca za koje su molili - kakva bi inače imalo smisla moliti za njih, a ne za nekoga drugoga. No pazilo se da im se kaže samo ime i početno slovo prezimena. Navodno je to Bogu bilo dovoljno da odredi pravi bolnički krevet.

Sama ideja izvođenja takvih pokusa podložna je obilnoj mjeri poruge i taj joj je projekt bio izvrgnut. Koliko znam, Bob Newhart nije nacrtao karikaturu o tome, ali mogu razgovijetno čuti njegov glas:

Što to kažeš, Gospode? Ne možeš me izliječiti zato što sam član kontrolne skupine?... Ah shvaćam, molitve moje tetke nisu dovoljne. Ali Gospode, gospodin Evans u susjednoj sobi... Što si rekao, Gospode?...Gospodin Evans je dobio tisuću molitava dnevno? Ali gospode, gospodin Evans ne poznaje tisuću ljudi..., Ah, oni su ga samo spominjali kao Johna E. Ali Gospode, kako znaš da nisu pod tim mislili

na Johna Ellsworthyja?... Ah da, ti si se poslužio svojim sveznanjem kako bi utvrdio na kojega Johna E. oni misle. Ali Gospode...

Junački odbijajući od sebe sve poruge, ekipa stručnjaka nastavila je svoj rad i potrošila 2,400.000 dolara Templetonova novca pod vodstvom doktora Herberta Bensona, kardiologa s Medicinskog instituta za duh i tijelo kraj Bostona. U priopćenju za tisak rečeno je da je doktor Benson izjavio kako vjeruje da rastu dokazi za učinkovitost posredničke molitve u medicinskom kontekstu'. Bilo je, dakle, utješno što je istraživanje u dobrim rukama, s malom vjerojatnošću da će ga pokvariti skeptične vibracije. Doktor Benson i njegovi suradnici nadzirali su 1802 pacijenata u šest bolnica, od kojih su svi bili podvrgnuti operacijama srčanog bajpasa. Pacijenti su bili podijeljeni u tri skupine. Za skupinu 1 je moljeno, ali ona to nije znala. Za skupinu 2 (kontrolnu skupinu) nije moljeno i ona to nije znala. Za skupinu 3 je moljeno i ona je to znala. Usporedbom skupina 1 i 2 provjerava se učinkovitost posredničke molitve. Uz pomoć skupine 3 otkrivaju se mogući psihosomatski učinci kad ispitanici znaju da se za njih moli.

Molitve su upućivali vjernici u tri crkve koje su sve bile udaljene od triju bolnica, jedna u Minnesoti, druga u Massachussettsu i treća u Missouriju. Kao što je objašnjeno, moliteljima je dano samo ime i prvo slovo prezimena svakog pacijenta za kojega su se morali moliti. U pokusima je dobro kad je postupak standardiziran što je više moguće pa je svim moliteljima u skladu s tim rečeno da u svoje molitve uključe riječi 'za uspješnu operaciju s brzim, potpunim oporavkom i bez komplikacija.!

Rezultati pokusa, objavljeni u američkom kardiološkom glasilu American Heart Journal, bili su sasvim jasni. Nije bilo nikakve razlike između pacijenata za koje su upućivane molitve i onih za koje nisu. Kakvo iznenađenje! Postojala je razlika između onih koji su znali da se za njih molilo i onih koji nisu ništa znali; no razlika je upućivala u krivom smjeru. Oni koji su znali da su bili predmetom molitvene blagodati imali su znatno više komplikacija od onih koji nisu znali ništa. Je li Bog počeo dijeliti packe kako bi pokazao svoje neodobravanje cijelog tog šašavog pothvata? Čini se kako je vjerojatnije da su pacijenti koji su znali da se za njih moli pretrpjeli dodatni stres zbog toga: 'trema zbog nastupa', kako su to opisali izvoditelji pokusa. Doktor Charles Bethea, jedan od članova tima, izjavio je: 'Možda je to unijelo u njih nesigurnost i počeli su se pitati jesu li toliko bolesni da je za njih morala biti pozvana moliteljska ekipa.' Je li previše nadati se u

današnjem društvu, u kojemu se tuži sudu za sve moguće, da će oni pacijenti koji su imali srčane komplikacije, kao posljedicu toga što su znali da se za njih upućuju eksperimentalne molitve, možda pokrenuti sudsku tužbu protiv Templetonove zaklade?

Ne iznenađuje što su se tom istraživanju protivili teolozi, možda zato što su se brinuli koliko će to izvrgnuti religiju ruglu. Oksfordski teolog Richard Swinburne protivio se tome u članku napisanom nakon propasti eksperimenta te kao razlog naveo to da Bog usliši molitve samo ako se upućuju iz valjanih razloga.“ Moliti za neku osobu, a ne za nekoga drugoga samo zato što je tako odlučila kocka u dvostruko kontroliranom pokusu nije valjan razlog. Bog bi to prozreo. To je, uistinu, bila poanta moje pošalice s Bobom Newhartom i Swinburne ima pravo učiniti to isto. No u drugim dijelovima svoga članka sam Swinburne prelazi okvire satire. On opetovano pokušava opravdati patnje u svijetu kojim upravlja Bog:

Moja patnja pruža mi priliku da pokažem hrabrost i strpljivost. Ona vama pruža priliku da pokažete sućut i da pomognete ublažavati moju patnju. Također pruža priliku društvu da odluči hoće li ili neće uložiti mnogo novca u pokušaje pronalaženja lijeka za ovu ili onu vrstu patnje... lako dobri Bog žali zbog naše patnje, njegova je glavna briga sigurno da svaki od nas pokaže strpljenje, sućut i plemenitost te tako oblikuje svoju svetu prirodu. Nekim ljudima prijeko je potrebna bolest za njihovo vlastito dobro, a nekim ljudima je prijeko potrebna bolest da bi pružili važne izbore drugima. Samo na taj način neki ljudi mogu biti potaknuti da donose ozbiljne odluke o tome kakva vrsta ljudi oni žele biti. Za druge ljude bolest nije toliko bitna.

Taj apsurdni primjer zaključivanja, toliko prokleto svojstven teološkom umu, podsjeća me na situaciju u kojoj sam sudjelovao u televizijskoj raspravi sa Swinburneom i s našim oksfordskim kolegom, profesorom Peterom Atkinsom. Siniburne je u jednom trenutku pokušao opravdati holokaust, tvrdeći kako je to Židovima dalo sjajnu mogućnost da budu hrabri i

plemeniti. Peter Atkins divno je zarežao: 'Dabogda trunuo u paklu.'T

1 Taj je dio rasprave izbačen iz konačne televizijske verzije. Da je ta Swinburneova izjava tipična za njegovo teološko razmišljanje, pokazuje njegova slična primjedba o Hirošimi u knjizi Existence of God (Postojanje Boga, 2004), str. 264: 'Pretpostavimo da je jedna osoba manje izgorjela u eksploziji atomske bombe u Hirošimi. U tom bi slučaju bilo manje mogućnosti za hrabrost i sućut..."

Još jedan tipičan primjer teološkog rezoniranja pojavljuje se u

Swinburneovu članku. On s pravom tvrdi kako bi Bog, da želi dokazati kako postoji, pronašao bolje metode za to nego da malo iskrivi podatke o oporavku eksperimentalne u odnosu na kontrolnu skupinu srčanih bolesnika. Da Bog postoji i da nas hoće uvjeriti u to, mogao bi 'ispuniti svijet superčudima'. Ali Swinburne zatim ispušta svoj biser: 'Ilonako ima sasvim dovoljno dokaza o postojanju Boga, a previše dokaza možda ne bi bilo dobro za nas.' Previše možda ne bi bilo dobro za nas! Pročitajte to još jedanput. Previše dokaza možda ne bi bilo dobro za nas. Richard Swinburne nedavno je otišao u mirovinu kao jedan od najuglednijih profesora teologije u Britaniji i član je Britanske akademije. Ako želite teologa, nema ih mnogo istaknutijih. Možda ipak ne biste htjeli teologa.

Swinburn nije jedini teolog koji se odrekao istraživanja kad je ono propalo. Velečasni Raymond J. Lawrence dobio je znatan prostor na uredničkoj stranici New York Timesa kako bi objasnio zašto će odgovorni vjerski čelnici 'odahnuti s olakšanjem" zato što nisu pronađeni nikakvi dokazi da interventna molitva ima ikakva učinka. Bi li on pjevao drugu pjesmu da je Bensonovo istraživanje uspjelo pokazati moć molitve? Možda ne bi, ali možete biti sigurni da bi mnogi drugi dušobrižnici i teolozi to učinili. Članak velečasnoga Lawrencea uglavnom vrijedi zapamtiti zbog sljedećeg otkrića: 'Nedavno mi je jedan kolega pričao o pobožnoj, visoko obrazovanoj ženi koja je optužila liječnika za krivi postupak prema bolesniku prilikom liječenja njezina supruga. U danima neposredno prije muževe smrti, tvrdila je, liječnik se nije molio za njega.'

Drugi teolozi priključili su se skepticima koje nadahnjuju NOMA, tvrdeći kako je istraživanje molitve na taj način traćenje novca, jer su nadnaravni utjecaji po definiciji izvan dosega znanosti. No kao što je Templetonova zaklada točno uočila kad je financirala istraživanje, navodna moć interventne molitve barem je načelno na dohvatu znanosti. Znanstveno utemeljen pokus moguće je izvesti i to je učinjeno. Moglo se dogoditi da rezultat bude pozitivan. A da se to dogodilo, možete li zamisliti da bi jedan jedini branitelj religije odbacio pokus pod izgovorom da znanstveno istraživanje nema nikakve veze s religijskim pitanjima? Dakako da ne bi.

Nema potrebe spominjati da negativni rezultati pokusa neće pokolebati vjernike. Bob Barth, direktor duhovničke službe u Missouriju, koja je priskrbila neke od molitava u pokusu, izjavio je sljedeće: "Osoba vjere rekla

bi da je to istraživanje zanimljivo, ali mi molimo dugo vremena i vidjeli smo da molitva ima učinka, mi znamo da ima učinka, a istraživanje molitve i duhovnosti tek je u začetku.' Daaa, svakako: znamo iz svoje vjere da molitva ima učinka, pa ako nema dokaza za to, mi ćemo nastaviti dalje dok napokon ne dobijemo željeni rezultat.

EVOLUCIONISTIČKA ŠKOLA 'NEVILLE CHAMBERLAIN'

Mogući skriveni motiv znanstvenika koji inzistiraju na NOMA (tvrdnji da hipoteza o Bogu nije podložna znanosti) jest politički djelokrug svojstven Americi, koji je posljedica prijetnje populističkog kreacionizma. U dijelovima SAD znanost je na udaru dobro organiziranih, utjecajnih i, prije svega, obilno financiranih protivnika, a naučavanje evolucije je na prvoj crti bojišnice. Znanstvenicima bi se moglo oprostiti zato što se osjećaju ugroženima, jer većina novca za istraživanje u konačnici dolazi od vlade, a izabrani zastupnici moraju odgovarati neznalicama i onima koji su puni predrasuda, kao i dobro informiranima medu svojim biračima.

Kao reakcija na takve prijetnje pojavio se lobi za obranu evolucije, čiji je najistaknutiji predstavnik Nacionalni centar za znanstveno prosvjećivanje (NCSE) na čelu s Eugenie Scott, neumornim borcem za znanost, koja je nedavno objavila knjigu Evolution vs. Creationism (Evolucija nasuprot kreacionizmu). Jedan od glavnih političkih ciljeva NCSE je privlačiti i animirati 'razborite' vjerske krugove: umjerene svećenike kojima ne smeta evolucija i koji je možda smatraju nebitnom za svoju vjeru (pa čak možda drže da je evolucija na neki čudan način podupire). Upravo se tim crkvenim ljudima, teolozima i nefundamentalističkim vjernicima, kojima je neugodno zbog kreacionizma zato što to narušava ugled religije, pokušava utjecati lobi za obranu evolucije. Jedna mogućnost da se to učini jest priklanjanje njima svim silama tako što se podupiru NOMA - priznavanje da je znanost potpuno bezopasna, jer je odvojena od zahtjeva religije.

Još jedan istaknuti uglednik koji pripada, kako bismo to mogli nazvati, evolucionističkoj školi 'Neville Chamberlain' (britanski premijer prije drugog svjetskog rata koji je zagovarao političku nagodbu s Hitlerom - Op. prev), jest filozof Michael Ruse. Ruse je učinkoviti borac protiv kreaciozma,? i na papiru i na sudu. On za sebe izjavljuje da je ateist, ali u svom članku u Playboyu zauzima stajalište da

mi koji volimo znanost moramo shvatiti da je neprijatelj naših neprijatelja naš prijatelj. Prečesto zagovornici evolucije troše vrijeme vrijeđajući potencijalne saveznike. To osobito vrijedi za svjetovnjačke evolucioniste. Ateisti provode više vremena progoneći kršćane koji su im skloni, nego pobijajući kreacioniste. Kad je Ivan Pavao Drugi napisao pismo u kojemu prihvaća darvinizam, Richard Dawkins jednostavno je odgovorio da je papa licemjer, da on ne može biti iskren u svezi sa znanošću te da sam Dawkins jednostavno više voli poštenog fundamentalista.

S čisto taktičkog stajališta mogu shvatiti da je površinski privlačna Ruseova usporedba s borbom protiv Hitlera: '"Winstonu Churchillu i Franklinu Rooseveltu nisu se sviđali Staljin i komunizam. No shvatili su kako u borbi protiv Hitlera moraju surađivati sa Sovjetskim Savezom. Evolucionisti svih vrsta moraju stoga međusobno surađivati u borbi protiv kreacionizma.' No naposljetku se priklanjam svome kolegi, čikaškom genetičaru Jerryju Coyneu, koji je napisao da Ruse

ne shvaća pravu prirodu sukoba. Ne radi se samo o borbi evolucije protiv kreacionizma. Za znanstvenike poput Dawkinsa i Wilsona [E.O. Wilson, proslavljeni biolog sa sveučilišta u Harvardu] stvarni rat vodi se između racionalizma i praznovjerja. Znanost je samo jedan oblik racionalizma, a religija je najrasprostranjeniji oblik praznovjerja. Kreacionizam je samo simptom onoga što znanstvenici smatraju ljućim neprijateljem, a to je religija. I dok religija može postojati bez kreacionizma, kreacionizam ne može postojati bez religije.+?

Imam jednu stvar zajedničku s kreacionistima. Poput mene, ali za razliku od Chamberlain škole, oni nemaju posla s NOMA i njihovim odvojenim područjima. No daleko od toga da kreacionisti poštuju odvojenost znanstvenog područja. Oni najviše od svega vole gaziti svojim prljavim potplatima po njezinoj tratini. Također, njihove su metode prljave. Odvjetnici kreacionista u sudskim postupcima po američkim zabitima tragaju za zagovornicima evolucije koji su otvoreni ateisti. Znam - i krivo mi je zbog toga - da se i mojim imenom služe na taj način. To je učinkovita taktika, jer je vjerojatno da će u nasumce izabranim porotama biti pojedinaca koji su odgojeni u vjerovanju da su ateisti vragovi u ljudskoj spodobi, jednaki pedofilima ili 'teroristima' (današnji ekvivalent vještica iz Salema ili

McCarthyjevih komunista). Svaki kreacionistički odvjetnik koji bi me dovukao u sudnicu odmah bi pridobio porotu za sebe ako bi me samo upitao: Je li vas vaše poznavanje evolucije usmjerilo prema tome da postanete ateist?' Morao bih odgovoriti 'da' i jednim bih udarcem izgubio naklonost porote. Za razliku od toga, pravnički ispravan odgovor svjetovnjačke strane bio bi: "Moja vjerska stajališta ili nepostojanje istih moja su osobna stvar i ne tiču se suda niti su i na koji način povezana s mojim znanstvenim radom.' Ne bih to mogao iskreno reći zbog razloga koje ću objasniti u 4. poglavlju. Novinarka lista Guardian Madeleine Bunting napisala je članak pod naslovom 'Zašto zagovornici nadnaravnog tvorca zahvaljuju Bogu za postojanje Richarda Dawkinsa'.£! Nema znaka da se ona savjetovala i s kim drugim osim s Michaelom Ruseom i gotovo kao da joj je on diktirao što će napisati.r Odgovorio joj je Dan Dennett, prikladno navodeći Ujaka Remusa (Izmišljeni lik u američkom folkloru, dobri stari crnački rob, narator u zbirci crnačkih pripovijedaka koje je skupio Joel Chandler Harris - Op. prev.)

Zabavlja me što se dvoje Britanaca - Madeleine Bunting i Michael Ruse - zanljelo verzijom jedne od najpoznatijih podvala u američkom folkloru (Zašto zagovornici nadnaravnog tvorca zahvaljuju Bogu za postojanje Richarda Dawkinsa, 27. ožujak). Kad brata Zekana uhvati lisac, on je ga zamoli: "O brate Lijane, što god učinio, nemoj me baciti u onaj grozni guštik!'- na što on završi ondje zdrav i čitav pošto lisac učini upravo to. Kad se američki agitator William Dembski obrati zajedljivo Richardu Dawkinsu, poručujući mu da samo nastavi svoju djelatnost u prilog nadnaravnom tvorcu, Bunting i Ruse upadnu u tu zamku!' Oh, bože, brate Lijane, tvoja ubojita tvrdnja - da evolucijska biologija opovrgava ideju o djelatnom Bogu - ugrožava učenje biologije u znanstvenoj nastavi, jer bi naučavanje toga kršilo odvojenost crkve od države! Točno. Također bi morao povući fiziologiju, jer je prema njoj djevičanski porođaj nemoguć.... T Isto bi se moglo reći za članak 'Kad se kozmologije sudare' u New York Timesu od 22. siječnja 2006, autorice Judith Shulevitz (koja je obično mnogo bolje obaviještena). Prvo ratno pravilo generala

Montgomervja bilo je: 'Ne marširaj na Moskvu.' Možda bi trebalo postojati i prvo pravilo znanstvenog novinarstva: 'Intervjuiraj najmanje jednu osobu koja nije Michel Ruse".

O cijelom tom pitanju, uključujući odvojeno pozivanje na brata Zeca u guštiku, odlično raspravlja biolog R Z. Myers, čijim se blogom Pharyngula

možete pouzdano poslužiti pri potrazi za zdravim razumom. $

Ne želim tvrditi da su moji kolege iz lobija popustljivaca nužno nepošteni. Možda oni iskreno vjeruju u NOMA, iako ne mogu odoljeti tome da pitam sam sebe koliko su dobro o tome promislili i kako pomiruju unutrašnje sukobe u svojim mislima. Nema zasad potrebe nastavljati s tim pitanjem, ali tko god pokušava shvatiti objavljene izjave znanstvenika o vjerskoj problematici, ne bi smio zaboraviti njihov politički kontekst: jezovite kulturološke ratove koji sad razdiru Ameriku. Popustljivost u kontekstu NOMA opet će se pojaviti u jednome od kasnijih poglavlja. Ovdje se vraćam agnosticizmu te mogućnosti nagrizanja našeg neznanja i mjerljivom smanjenju naše nesigurnosti u svezi s postojanjem ili nepostojanjem Boga.

MALI ZELENI LJUDI

Pretpostavimo da se slikovita usporedba Bertranda Russella nije bavila čajnikom u svemiru, već životom u svemiru - predmetom poznatog Saganova odbijanja da razmišlja svojim instinktom. I u tom je slučaju nemoguće pobiti takvu mogućnost i jedino strogo racionalno stajalište je agnosticizam. No hipoteza više nije isprazna. Ne nameće nam se smjesta zaključak da je to krajnje nevjerojatno. Možemo voditi zanimljivu raspravu koja se temelji na nepotpunim dokazima i možemo zabilježiti dokaze koji bi umanjili našu nesigurnost. Zgrozili bismo se kad bi naša vlada uložila novac u skupe teleskope jedino u svrhu potrage za čajnicima u svemirskim stazama. No možemo shvatiti valjanost ulaganja novca u SETI, Potragu za vanzemaljskom inteligencijom, u kojoj se radio-teleskopima pretražuje nebo u nadi da će se uhvatiti signali inteligentnih izvanzemaljskih bića.

Hvalio sam Carla Sagana zato što nije htio instinktivno nagađati o izvanzemaljskom životu. No može se (i to je Sagan činio) trijezno rasuđivati o tome što bismo morali znati kako bismo procjenjivali vjerojatnost toga. To bi moglo početi samo nabrajanjem onoga što ne znamo, kao u poznatoj Drakeovoj jednadžbi koja, po riječima Paula Daviesa, prikuplja na hrpu vjerojatnosti. Ona kaže da je za procjenu broja neovisno nastalih civilizacija u svemiru potrebno međusobno pomnožiti sedam faktora. U tih sedam spadaju broj zvijezda, broj planeta sličnih Zemlji po svakoj zvijezdi te vjerojatnost ovoga ili onoga, što ne moram nabrajati, jer jedino želim reći kako je sve to nepoznato ili se procjenjuje s golemom mogućnošću pogreške. Kad se pomnoži toliko mnogo pojmova koji su potpuno ili gotovo potpuno

nepoznati, umnožak - procjena broja svemirskih civilizacija - podložan je toliko golemim razmjerima pogreške da se agnosticizam čini vrlo razumnim, ako ne i jedinim vjerodostojnim stajalištem.

Neki faktori u Drakeovoj jednadžbi već su manje nepoznati nego kad ju je on prvi put zapisao 1961. godine. U tom je trenutku naš, Sunčev, sustav planeta koje se vrte oko središnje zvijezde bio jedini poznati takav sustav, uz bliske analogije s Jupiterovim i Saturnovim satelitskim sustavima. Naša najtočnija procjena broja takvih sustava u svemiru temeljila se na teoretskim modelima, povezanim s manje formalnim 'načelom osrednjosti': uvjerenje (proizašlo iz neugodnih povijesnih pouka Kopernika, Hubblea i drugih) da mjesto na kojemu slučajno živimo nije ni po čemu osobito neobično. Nažalost, načelo osrednjosti je pak dalje oslabljeno 'antropskim' načelom (vidi 4. poglavlje): ako je naš Sunčev sustav uistinu jedini u svemiru, onda mi kao biča koja razmišljaju o tim pitanjima moramo upravo ondje živjeti. Sama činjenica našeg postojanja mogla bi retroaktivno odrediti da mi živimo na krajnje izuzetnom mjestu.

No današnje procjene rasprostranjenosti planetnih sustava više se ne temelje na načelu osrednjosti već su dobivene izravnim dokazima. Spektroskop, Nemeza Comteova pozitivizma, opet uzvraća udarac. Naši teleskopi nisu toliko jaki da se njima izravno vide planeti oko drugih zvijezda. No položaj zvijezde poremećen je gravitacijskim utjecajem njezinih planeta, dok se oni okreću oko nje, pa spektroskopi mogu uočiti Dopplerove pomake u spektru zvijezde, barem u slučajevima u kojima je njezin planet velik. Uglavnom uz pomoć te metode, u trenutku dok ovo pišem, otkriveno je 170 takvih planeta koji kruže oko 147 zvijezda,** no taj će broj sigurno porasti dok vi budete čitali ovu knjigu. Zasad su to nezgrapni 'Jupiteri', jer su samo Jupiteri dovoljno veliki da izazovu dovoljno velike pomake zvijezda da ih se izmjeri današnjim spektroskopima.

Barem smo kvantitativno poboljšali svoju procjenu jednog ranije tajnovitog faktora u Drakeovoj jednadžbi.To omogućuje značajno, iako još uvijek skromno ublažavanje našeg agnosticizma o konačnoj vrijednosti jednadžbe. Još uvijek moramo biti agnostični prema mogućnosti života u drugim svjetovima - ali malo manje agnostični, jer smo malo manje neznalice. Znanost može otkidati komadiće agnosticizma, slično kao što se Huxley trudio svim silama uskraćivati posebno mjesto Bogu. Tvrdim da, bez

obzira na uljudnu suzdržanost Huxleya, Goulda i mnogih drugih, pitanje Boga nije načelno, i zauvijek, izvan dosega znanosti. Kao i u svezi s prirodom zvijezda, contra Comte, te u vezi s vjerojatnošću postojanja života na stazama oko zvijezda, znanost može barem zakonom vjerojatnosti prodirati na teritorij agnosticizma.

Moja definicija hipoteze o Bogu uključila je riječi 'nadljudski' i 'nadnaravan'. Da bismo razjasnili tu razliku, zamislite da je neki SETI radio- teleskop uistinu uhvatio izvanzemaljski signal koji je nedvojbeno pokazao da nismo sami u svemiru. Usput, nije beznačajno pitanje kakva bi nas vrsta signala uvjerila u njegovo inteligentno podrijetlo. Tome je dobro pristupiti tako da se to pitanje preokrene. Što bi bilo razumno učiniti da razglasimo svoje postojanje izvanzemaljcima koji slušaju? Ritmički impulsi ne bi bilo dovoljni. Jocelyn Bell Burnell, koja je kao radio-astronom prva otkrila pulsar 1967., bila je toliko ganuta preciznošću pojave njegova signala svakih 1,33 sekunde da ga je duhovito prozvala signalom malih zelenih ljudi. Ona je poslije otkrila drugi pulsar na drugom mjestu u svemiru i s drukčijim ritmom pulsiranja, što je više-manje ukinulo hipotezu o malim zelenim ljudima. Metronomski precizni ritmovi mogu biti posljedica mnogih pojava iza kojih ne stoji um, od grana što se njišu do kapanja vode, od vremenskog pomaka u autoregulacijskim mehanizmima povratne sprege do nebeskih tijela što rotiraju oko svoje osi i oko drugih nebeskih tijela. Dosad je u našoj galaktici pronađeno više od tisuću pulsara i općenito je prihvaćeno da su to rotirajuće neutronske zvijezde koje snažno zrače u radio-valnom dijelu spektra. Čudesno je zamišljati zvijezdu koja se okrene oko svoje osi u samo nekoliko sekunda (zamislite da svaki naš dan traje 1,33 sekunde umjesto 24 sata), no čudesno je gotovo sve što znamo o neutronskim zvijezdama. Bitno je to što se sada zna, da je pojava pulsara predmet jednostavne fizike, a ne predmet umnosti.

Ništa što bi bilo samo ritmično ne bi, dakle, objavilo svemiru postojanje nas kao umnih bića. Često se spominje da su prim-brojevi najbolja metoda za to, jer je teško zamisliti potpuno prirodni proces u kojemu bi se oni pojavili. Bilo uočavanjem prim-brojeva, bilo nekom drugom metodom, zamislite da SETI otkrije nedvojbene dokaze postojanja izvanzemaljskog razuma, nakon čega bi možda uslijedilo golemo prenošenje znanja i mudrosti, nešto poput znanstveno-fantastičnih scenarija u knjigama Freda Hoylea A for Andromeda ili Carla Sagana Contact. Kako bi trebalo na to reagirati? Oprostiva reakcija

svela bi se na nešto poput obožavanja, jer bi svaka civilizacija koja bi bila u stanju emitirati signal iz takvih golemih daljina vjerojatno bila daleko superiornija našoj. Čak i kad ta civilizacija ne bi bila naprednija od naše u trenutku emitiranja, na temelju goleme udaljenosti između nas imali bismo pravo pretpostavljati da je otišla u razvoju tisućljećima ispred nas do trenutka u kojemu je stigla do nas njezina poruka (osim ako nije izazvala vlastito uništenje, što nije nevjerojatno).

Upoznamo li ih ikada ili ne, vrlo je vjerojatno da postoje vanzemaljske civilizacije koje su nadljudske, a koje izgledaju toliko božanske da to nadmašuje išta što bi neki teolog mogao uopće zamisliti. Njihova tehnička dostignuća činila bi nam se nadnaravnima kao što bi se naša tehnologija činila srednjevjekovnom seljaku koji bi se najednom našao u 21. stoljeću. Zamislite njegovu reakciju na prijenosno računalo, mobitel, hidrogensku bombu ili golemi zrakoplov. Kao što je to formulirao Arthur C. Clarke, 'Svaka dovoljno razvijena tehnologija ne može se razlikovati od čarolije. Čuda koja je stvorila naša tehnologija ne bi se drevnim ljudima činila ništa manje izuzetnima od priča o Mojsijevu razdvajanju mora ili Isusovu hodu po vodi. Izvanzemaljci, čiji bi signal otkrio SETI, bili bi nama poput bogova, isto kao što su misionari bili smatrani bogovima (i iskorištavali su tu nezasluženu čast do krajnosti) kad bi se pojavljivali u kulturama kamenog doba s puškama, teleskopima, šibicama i kalendarima u kojima su pomrčine predviđane u sekundu.

U kojem smislu, dakle, najrazvijeniji izvanzemaljci ne bi bili bogovi? U kojemu bi smislu bili nadljudski, ali ne i nadnaravni? U jednom vrlo važnom smislu koje ulazi u samu srž ove knjige. Bitna razlika između bogova i izvanzemaljaca koji izgledaju poput bogova nije u njihovim svojstvima već u njihovu podrijetlu. Stvorenja koja su dovoljno složena da imaju razum, proizvodi su razvojnog procesa. Koliko god se ona činila božanskima kad ih susretnemo, ona nisu oduvijek bila takva. Neki znanstveno-fantastični autori, poput Daniela F. Galouyea u knjizi Counterfeit World (Krivotvoreni svijet) iznose hipotezu (ja ne vidim načina kako bih je opovrgnuo) da mi živimo u kompjutorskoj simulaciji koju je stvorila neka daleko nadmoćnija civilizacija. No i sami simulatori morali bi odnekuda doći. Zakoni vjerojatnosti zabranjuju svako pomišljanje na to da su se oni spontano pojavili bez jednostavnijih predaka. Oni vjerojatno duguju svoje postojanje nekoj (možda nepoznatoj) vrsti darvinističke evolucije, nekoj vrsti kumulativne 'dizalice'

umjesto 'nebeske kuke', da se poslužim terminologijom Daniela Dennettać. Nebeske su kuke - uključujući sve bogove - čarolije. One ništa pošteno ne objašnjavaju te traže više objašnjenja nego što nude odgovora. Dizalice su naprave koje uistinu objašnjavaju. Prirodna selekcija je najbolja dizalica svih vremena. Ona je uzdignula život iz prvobitne jednostavnosti na vrtoglave visine složenosti, ljepote i jasnog ustroja koje nas danas zadivljuje. To će biti glavna tema 4. poglavlja 'Zašto je gotovo sigurno da nema Boga'. No prije toga, prije nego što se osvrnem na svoj glavni razlog zbog kojega čvrsto ne vjerujem u postojanje Boga, zadatak mi je pobiti dokaze u prilog vjeri koji su nuđeni kroz povijest.

TREĆE POGLAVLJE DOKAZIVANJA U PRILOG POSTOJANJU BOGA

Profesori teologije ne bi smjeli imati mjesta u našoj instituciji. THOMAS JEFFERSON

Teolozi stoljećima kodificiraju, a drugi, među kojima su pribavljači krivo shvaćenog 'zdravog razuma', dopunjuju dokazivanja o postojanju Boga.

"DOKAZI TOME AKVINSKOGA

Pet 'dokaza' koje je iznio Toma Akvinski u 13. stoljeću ništa ne dokazuju i lako se razotkrije njihova ispraznost - iako oklijevam to reći s obzirom na njegovu uzvišenost. Prva tri su samo različiti načini izražavanja iste stvari i mogu se razmatrati zajedno. Svi uključuju beskonačno vraćanje - odgovor na neko pitanje pokreće prethodno pitanje i tako dalje ad infinitum.

1. Nepokrenuti pokretač. Ništa se ne pokreće bez prethodnog pokretača. To nas dovodi do vraćanja, iz čega je jedini izlaz Bog. Nešto mora učiniti prvi korak, a to nešto mi nazivamo Bogom.

2. Neuzrokovani uzrok. Ništa nije uzrok sama sebe. Svaka posljedica ima prethodni uzrok pa smo opet gurnuti natrag u vraćanje. To mora biti dokinuto prvim uzrokom, koji nazivamo Bogom.

3. Kozmološki argument. Moralo je postojati vrijeme u kojemu nije postojalo ništa materijalno. No budući da materijalne stvari postoje sada, moralo je postojati nešto ne-materijalno kako bi ih prinijelo u postojanje, a to nešto nazivamo Bogom.

Sva ta tri argumenta oslanjaju se na nizanje pitanja što je bilo ranije i prizivaju Boga da to dokine. Time se sasvim neopravdano pretpostavlja da je sam Bog imun na vraćanja još prije njega. Čak i ako sebi dopustimo dvojbeni luksuz da proizvoljno prizovemo neku silu koja će dokinuti beskonačni niz unatrag, i ako joj damo ime, jednostavno zato što trebamo takvu silu, nema uopće nikakvog razloga obdariti tu silu bilo kojim od svojstava koja se obično pripisuju Bogu: svemoć, sveznanje, stvaralački piano, a da ne govorimo o takvim ljudskim osobinama kao što su uslišavanje molitava,

oprost grijeha i pronicanje u najdublje misli. Usput, logičarima nije promaknulo da su sveznanje i svemoć međusobno isključivi. Ako je Bog sveznajuć, on već mora znati kako će intervenirati u promjeni slijeda povijesti upotrebom svoje svemoći. Ali to znači da se on ne može predomisliti u svezi svoje intervencijom, što znači da nije svemoguć. Karen Owens obuhvatila je taj duhoviti paradoksić svojim podjednako dražesnim stihom:

Može li svemogući Bog, koji zna budućnost,

pronaći svemoć za promjenu svog budućeg uma?

Da se vratimo na beskonačni niz vraćanja i uzaludnost prizivanja Boga da ga dokine. Korisnije je prizvati, recimo, 'singularnost velikog praska' ili neki drugi fizikalni pojam koji je zasad nepoznat. Nazivati to Bogom u najbolju ruku nimalo ne pomaže, a u najgorem slučaju pogubno navodi na krivi put. Šašavi recept za usitnjene kotlete Edwarda Leara traži da se 'nabavi nekoliko odrezaka govedine te da se ih se razreze na najsitnije moguće dijelove, a zatim da ih se nastavi rezati na još sitnije, osam ili možda devet puta.' Neki nizovi, istina, dostižu svoj prirodni završetak. Znanstvenici su se nekad bili pitali što bi se dogodilo kad bi se moglo izrezati, recimo, zlato na najmanje moguće djeliće. Zašto se ne bi moglo prerezati jedan od tih komadića nadvoje te tako dobiti još manju trunčicu zlata? Niz je u tom slučaju nepobitno dokinut atomom. Najmanji mogući komadić zlata je jezgra koja se sastoji od točno 79 protona i nešto većeg broja neutrona, koje prati jato od 79 elektrona. Ako se zlato 'reže' i ispod razine od jednog jedinog atoma, što god pri tom dobijete, to više nije zlato. Atom je prirodni terminator vrste usitnjenih kotleta. Ni u kom slučaju nije jasno da je Bog prirodni terminator pitanja Tome Akvinskoga. Kao što ćemo vidjeti, to je još blago rečeno. Krenimo dalje niz popis Tome Akvinskoga.

4. Argument stupnjevitosti. Uočavamo da se stvari u svijetu oko nas razlikuju. Postoje stupnjevi, recimo, dobrote ili savršenosti. No mi prosuđujemo te stupnjeve samo u usporedbi s maksimumom. Ljudi su i dobri i loši pa maksimalna dobrota ne može biti u nama. Prema tome, mora postojati nekakav drugi maksimum koji određuje normu

savršenosti i mi taj maksimum nazivamo Bogom.

Je li to argument? Mogli biste reći da se ljudi razlikuju po zadahu, no mi možemo uspoređivati samo u odnosu prema nekom savršenom maksimumu zamislivog smrada. To znači da mora postojati najveći smrdljivac bez premca i da ga mi nazivamo Bogom. Ili možete to zamijeniti bilo kakvom dimenzijom usporedbe koja vam se sviđa te izvući jednako isprazan zaključak.

5. Teleološki argument ili argument predodređenosti. Mnogo toga u svijetu, a osobito živa stvorenja, izgleda kako da je predodređeno. Ništa poznato ne izgleda predodređeno, osim ako nije predodređeno. Prema tome, mora postojati um koji predodređuje i mi to nazivamo Bogom.T Sam Toma Akvinski poslužio se analogijom strijele koja se kreće prema svom cilju, no suvremeni protuzračni projektil vođen toplinom bolje bi odgovarao njegovoj svrsi.

T To me neodoljivo podsjeća na onaj besmrtni silogizam koji je jedan moj školski prijatelj prokrijumčario u euklidovski dokaz kad smo zajedno učili geometriju: 'Trokut ABC izgleda istokračan. Prema tome...'

Teleološki argument jedini se još danas redovito upotrebljava i mnogima se još uvijek čini krajnjim i presudnim argumentom. Mladi Darwin bio je impresioniran njime kad ga je, kao student u Cambridgeu, pročitao u knjizi Williama Paleya Natural Theology. Nažalost po Paleya, zreli Darwin potpuno je pobio taj argument. Vjerojatno nikad nije odlučnije pobijeno jasnim rasuđivanjem prošireno vjerovanje nego kad je Charles Darwin pobio argument predodređenosti. Zahvaljujući Darwinu, više se ne može reći da ništa poznato ne izgleda predodređeno ako nije predodređeno. Evolucija, temeljena na prirodnom odabiru i mutacijama, odlična je prispodoba predodređenosti i u tome se uzdiže do golemih visina složenosti i elegancije. A među tim uzvišenostima pseudo-predodređenosti nalaze se živčani sustavi koji - u svojim skromnijim dostignućima - izražavaju ponašanje koja ima određeni cilj i koje, čak i u najsitnijem kukcu, nalikuje složenom toplinski vođenom projektilu više nego jednostavnoj strijeli što leti prema cilju. Vratit ću se na argument predodređenosti u četvrtom poglavlju.

ONTOLOŠKI ARGUMENT I DRUGI A PRIORI

ARGUMENTI

Argumenti o postojanju Boga spadaju u dvije glavne kategorije: argumenti a prirori i argumenti a posteriori. Pet argumenata Tome Akvinskoga su argumenti a posteriori, koji se oslanjanju na promatranje svijeta. Najpoznatiji od a priori argumenata, onih koji se oslanjaju na čisto akademsko logičko zaključivanje, jest ontološki argument, koji je iznio sv. Anselmo iz Canterburyja 1078. a koji su u različitim oblicima otad izlagali mnogobrojni filozofi. Neobična strana Anselmovog argumenta je u tome što on izvorno nije bio upućen običnim smrtnicima već samome Bogu, u obliku molitve (pomislilo bi se da, tko god je u stanju uslišati molitvu, nema potrebe biti uvjeravan u vlastito postojanje.)

Moguće je zamisliti, rekao je Anselmo, biće od kojega se ništa uzvišenije ne može zamisliti. Čak i ateist može zamisliti takvo najviše biće, ali bi on zanijekao postojanje takvoga bića u stvarnome svijetu. No, navodi dalje argument, biće koje ne postoji u stvarnome svijetu već je samim tim manje

od savršenog. Prema tome, javlja se proturječje, što znači da Bog postoji! 1 1 Bog je naime zasigurno savršeno biće pa mora postojati i u stvarnosti, jer kad ne bi postojao, ne bi bio savršen, (op. ur.)

Dopustite da prevedem taj infantilni argument na prikladan jezik, a to je jezik dječjeg igrališta:

'Kladim se s tobom da mogu dokazati da Bog postoji.

'Kladim se da ne možeš.'

"Dobro onda, zamisli moguću najsavršeniju savršenu savršenu stvar.' "Dobro, i što sad?"

"Dakle, je li ta savršena savršena savršena stvar stvarna? Postoji li ona?" 'Ne, ona je samo u mojim mislima".

"No da je stvarna, bila bi još savršenija, jer bi stvarno stvarno savršena stvar morala biti bolja od šašave stare zamišljene stvari. Tako sam dokazao da Bog postoji. Svi ateisti su budale".

Omogućio sam svom djetinjastom sveznalici da namjerno upotrijebi riječ 'budala'. Sam Anselmo je naveo prvi stih iz 14. Psalma: 'Budala je rekla u svom srcu, Nema Boga, te se tako drznuo nazvati 'budalom' (latinski insipiens) svog hipotetičkog ateista:

Dakle, čak i budala je uvjerena da nešto postoji u razumijevanju, barem

ono od čega se ništa višeg ne može zamisliti. Jer kad on čuje o tome, on to razumije. I što god se razumije, postoji u razumijevanju. I sasvim je sigurno da ono, od čega se ništa više ne može zamisliti, ne može postojati samo u razumijevaju. Jer zamisli da to postoji samo u razumijevanju; onda se može zamisliti da postoji u stvarnosti; koja je viša.

Sama pomisao da neki veliki zaključci mogu slijediti iz takve logomahijske smicalice vrijeđa me u estetskom smislu pa moram paziti da se ne razbacujem riječima poput 'budale'. Zanimljivo je da je Bertrand Russell (koji zasigurno nije bio budala) rekao: 'Lakše je biti uvjerenja da [ontološki argument] mora biti kriv nego ustanoviti u čemu točno leži zabluda.' I Russell je u mladosti kratko vrijeme vjerovao u nj:

Točno se sjećam trenutka, jednog dana 1894, dok sam hodao Ulicom sv. Trojstva, kako mi je najednom sinulo (ili sam barem tako mislio) da je ontološki argument valjan. Izašao sam kupiti kutiju duhana i dok sam se vraćao, najednom je bacio u zrak i uzviknuo dok sam je hvatao: "Pobogu, ontološki argument stoji.

Pitam se zašto nije rekao nešto poput ovoga: 'Pobogu, čini se da ontološki argument ima smisla. No nije li to previše jednostavno da velika istina o kozmosu proizade iz obične igre riječi? Možda bi bilo bolje da zasučem rukave i pokušam riješiti nešto što je možda paradoks, poput Zenonova.' Grcima je bilo teško proniknuti kroz Zenonov 'dokaz' da Ahilej nikad neće uhvatiti kornjaču.T No oni ipak, razborito, nisu zaključili iz toga da Ahilej nikad neće uhvatiti kornjaču. Umjesto toga, nazvali su to paradoksom i čekali

da kasniji naraštaji matematičara to razjasne.

1 Zenonov paradoks predobro je poznat da bi pojedinosti o tome zasluživale više od natuknice na dnu stranice. Ahilej može trčati deset puta brže od kornjače pa joj na početku dade, recimo, stotinu metara prednosti. Ahilej pretrči stotinu metara pa je kornjača sad deset metara ispred njega. Ahilej pretrči deset metara, a ona je sad metar ispred njega. Ahilej pretrči metar, no kornjača je još uvijek desetinu metra ispred njega...i tako dalje ad infinitum pa Ahilej nikad ne stigne kornjaču.

Russell nije, dakako, bio kvalificiran ništa manje od bilo koga drugoga da shvati zašto ne treba bacati u zrak nikakve kutije duhana u znak slavlja zato što Ahilej nije uspio uhvatiti kornjaču. Zašto nije bio jednako oprezan u vezi sa sv. Anselmom? Pretpostavljam da je bio prekomjerno pošten ateist, previše željan da se razočara ako se činilo da to traži logika.T Možda pak odgovor leži u nečemu što je sam Russell napisao 1946, davno nakon što je

lanuo ono o ontološkom argumentu:

Pravo pitanje je: Postoji li nešto što možemo zamisliti, a što se, samo zato što to možemo zamisliti, pokazuje da postoji izvan naše misli? Svaki filozof volio bi odgovoriti potvrdno, jer filozofov je zadatak otkriti stvari o svijetu razmišljanjem, a ne promatranjem. Ako je 'da'

točan odgovor, onda postoji most između čiste misli i stvari. Ako ne, ne. 1 Moguće je da nešto slično vidimo danas u pretjerano razvikanom vrludanju filozofa Antonyja Flewa, koji je pod stare dane objavio da je preobraćen na vjerovanje u neku vrstu božanstva (izazvavši time mahnito prenošenje preko cijelog interneta). S druge strane, Russell je bio velik filozof. Russell je dobio Nobelovu nagradu. Možda će Flewovo navodno preobraćenje biti obdareno Templetonovom nagradom. Prvi korak u tom smjeru je njegova sramna odluka da u 2006. godini prihvati 'Nagradu Phillip E. Johnson za slobodu i istinu'. Prvi dobitnik nagrade Phillip E. Johnson bio je Phillip E. Johnson, odvjetnik kojemu se pripisuje osnivanje 'strategije klina' za umno planiranje. Flew će biti drugi dobitnik. Dodjeljuje ju sveučilište BIOLA, Biblijski institut Los Angelesa. Čovjek se ne može oteti pitanju hoće li Flew shvatiti da ga zloupotrebljavaju. Vidi članak Victora Stengera 'Flews flawed science", Free Inquiry 25: 2, 2005, www.secularhumanism.org/index.php ? section=library&page=stenger_25_2.

Moje osobno uvjerenje, naprotiv, bilo bi automatska duboka sumnja u svaku vrstu rasuđivanja koja je stigla do takvog značajnog zaključka, a bez oslonca na jedan jedini podatak iz stvarnog svijeta. Možda to samo pokazuje da sam ja znanstvenik, a ne filozof. Filozofi su kroz stoljeća uistinu ozbiljno shvaćali ontološki argument, i kad su ga prihvaćali i kad su ga osporavali. Ateistički filozof J. L. Mackie o tome osobito jasno raspravlja u svom djelu The Miracle of Theism (Čudo teizma). Smatram to komplimentom kad kažem da bi se filozof gotovo mogao definirati kao netko tko ne želi prihvatiti zdrav razum kao odgovor.

Najpreciznija pobijanja ontološkog argumenta obično se pripisuju filozofima Davidu Humeu (1711-1776) i Immanuelu Kantu (1724-1804). Kant je otkrio adut u Anselmovu rukavu u obliku njegove skliske pretpostavke da je postojanje 'savršenije' od nepostojanja. Američki filozof Norman Malcolm ovako je to formulirao: "Doktrina prema kojoj je postojanje savršenstvo izuzetno je sumnjiva. Ima smisla i istinito je tvrditi da će moja buduća kuća biti bolja ako bude, nego ako ne bude toplinski izolirana; ali što bi moglo značiti ako se kaže da će kuća biti bolja ako postoji nego ako ne postoji?'ć$

Jedan drugi filozof, Australac Douglas Gasking, pokazao je svojim ironičnim 'dokazom' da Bog ne postoji (Anselmov suvremenik Gaunilo iznio

je donekle sličnu reductio).

1. Stvaranje svijeta je najdivnije dostignuće što se može zamisliti.

2. Vrijednost dostignuća proizvod je (a) njegove unutrašnje kvalitete i (b) sposobnosti njegova stvoritelja.

3. Što je veća nemoć (ili nedostatak) stvoritelja, to je impresivnije njegovo dostignuće.

4. Najveći nedostatak stvoritelja bilo bi nepostojanje.

5. Stoga, pretpostavimo li da je svemir proizvod postojećeg stvoritelja, možemo zamisliti neko veće biće, odnosno, biće koje je stvorilo sve, iako samo ne postoji.

6. Postojeći Bog stoga ne bi bio biće veće od kojega se veće ne bi moglo zamisliti, jer bi još moćniji i čudesniji stvoritelj bio Bog koji ne postoji. Ergo:

7. Bog ne postoji.

Nije potrebno isticati da Gasking nije zapravo dokazao da Bog ne postoji. Isto tako, Anselmo nije dokazao da Bog postoji. Jedina je razlika u tome što je Gasking bio namjerno smiješan. Kao što je on shvatio, postojanje ili nepostojanje Boga preveliko je pitanje da bi bilo odlučeno 'dijalektičkim opsjenarstvom'. Osim toga, mislim da sumnjiva upotreba postojanja kao indikatora savršenosti nije najveći problem tog argumenta. Zaboravio sam pojedinosti, ali jednom prilikom razljutio sam jedan skup teologa i filozofa zato što sam prilagodio ontološki argument kako bih dokazao da svinje mogu letjeti. Oni su se osjetili ponukanima pribjeći modalnoj logici kako bi dokazali da sam u krivu.

Ontološki argument, kao i svi a priori argumenti u prilog postojanju Boga, podsjeća me na starca u knjizi Aldousa Huxleya Kontrapunkt života koji je otkrio matematički dokaz postojanja Boga:

Znate da m podijeljeno s nula daje beskonačno, pri čemu je m bilo koji pozitivan broj? Zašto, dakle, ne svesti izraz na jednostavniji oblik tako da se obje strane pomnože s nulom. U tom slučaju dobivate da je m jednako beskonačno puta nula. To znači da je svaki pozitivan broj umnožak nule i beskonačnog. Ne dokazuje li to da je neka neizmjerna

sila stvorila svemir ni iz čega? Ne dokazuje li?

Nažalost, postoji sumnja u svezi s poznatom pričom o Diderotu, enciklopedistu iz doba prosvjetiteljstva, i Euleru, švicarskom matematičaru. Prema legendi, Katarina Velika organizirala je raspravu njih dvojice u kojoj je pobožni Euler uputio izazov Diderotu, koji je bio ateist: "Gospodine, (a + b")n = x, prema tome Bog postoji. Odgovorite!' Diderot je ustuknuo i povukao se iz rasprave, a jedna verzija priče kaže da se povlačio sve natrag do Francuske.

Međutim, kako je B. H. Brown ukazao u Američkom matematičkom časopisu American Mathematical Monthly 1942., Diderot je zapravo bio prilično dobar matematičar pa stoga ne bi bilo vjerojatno da je on nasjeo na ono što bi se moglo nazvati argumentom zasljepljivanja znanošću (u ovom slučaju matematikom). David Mills prenio je u knjizi Atheist Universe (Ateistički svemir) radijski intervju u kojemu je njemu postavljao pitanja neki vjerski glasnogovornik, koji se pozvao na zakon o očuvanju mase i energije u čudnovato neučinkovitom pokušaju da zaslijepi znanošću: 'Budući da se svi mi sastojimo od mase i energije, ne pruža li to znanstveno načelo vjerodostojnost vjerovanju u vječni život?" Mills je odgovorio strpljivije i pristojnije nego što bih ja to učinio, jer je njegov sugovornik, rečeno običnim riječima, ustvrdio i ništa više od: 'Kad umremo, nijedan atom u našem tijelu (i nijedan djelić energije) se ne gubi. To znači da smo vječni.

Čak ni ja, usprkos svome dugom iskustvu, nisam naišao na tako glup primjer izreke: Što se babi htilo, to se babi snilo. No naišao sam na mnoge čudesne 'dokaze' prikupljene na internet stranici http://www.godlessgeeks.com/LINKS/GodProof.htm, što je krajnje komičan popis od 'Više od tri stotine dokaza za postojanje Boga'. Prilazem šest potpuno šašavih, počevši Dokazom broj 36.

36. Argument nepotpunog uništenja: Zrakoplov se srušio, pri čemu su poginula 143 putnika i članova posade. No, jedno dijete je preživjelo, samo s opekotinama trećeg stupnja. Dakle, Bog postoji.

37. Argument mogućih svjetova: Da su stvari bile drukčije, bile bi drukčije. To bi bilo loše. Dakle, Bog postoji.

38. Argument gole volje: Vjerujem u Boga! Vjerujem u Boga! Vjerujem vjerujem, vjerujem. Vjerujem u Boga! Dakle, Bog postoji.

39. Argument nevjerovanja: Većina ljudi u svijetu ne vjeruje u kršćanstvo. Upravo je to Sotona htio. Dakle, Bog postoji.

40. Argument prekogrobnog iskustva: Osoba X umrla je kao ateist. Ona sad shvaća da je pogriješila. Dakle, Bog postoji.

41. Argument emocionalne ucjene: Bog te voli. Kako možeš biti toliko bešćutan da ne vjeruješ u njega? Dakle, Bog postoji.

ARGUMENT IZ LJEPOTE

Jedar drugi lik u upravo spomenutom romanu Aldousa Huxleya dokazao je postojanje Boga slušanjem Beethovenova gudaćkog kvarteta br. 15 u A molu ('heiliger Danksgesang) na gramofonu. Koliko god to zvučalo neuvjerljivo, to je vrlo popularan smjer rasuđivanja. Prestao sam brojati koliko puta mi se više ili manje zajedljivo odbrusi: 'Kako onda objašnjavaš Shakespearea?' (Stavite umjesto toga Schuberta, Michelangela, etc., kako vam se sviđa). Taj je argument toliko poznat da ga nije potrebno dodatno dokumentirati. No nikad se ne izlaže logika na kojoj taj argument počiva, i što više razmišljate o tome, to više shvaćate koliko je on isprazan. Jasno je da su Beethovenovi kasni kvarteti uzvišeni. Isto vrijedi za Shakespeareove sonete. Oni su uzvišeni ako Bog postoji i uzvišeni su ako ne postoji. Oni ne dokazuju postojanje Boga; oni dokazuju postojanje Beethovena i Shakespearea. Za jednog velikog dirigenta priča se da je rekao: Ako možete slušati Mozarta, zašto vam treba Bog?"

Jednom sam bio gost tjedna u emisiji na britanskom radiju pod nazivom Desert Island Discs (Ploče za napušteni otok). Radilo se o tome da izaberete osam ploča koje biste ponijeli sa sobom ako biste znali da ćete se nasukati na napuštenom otoku. Ja sam medu ostalim izabrao 'Mache dich mein Herze rein' iz Bachove Muke po Mateju. Voditelj emisije nije mogao shvatiti kako sam mogao izabrati religioznu glazbu, a da sam nisam religiozan. Isto biste tako mogli zapitati, kako možete uživati u Orkanskim visovima kad znate sasvim dobro da Cathy i Heathcliff nikad nisu stvarno postojali.

No ima još jedan razlog koji sam mogao navesti, a koji se mora istaknuti kad god se religiji pripisuju zasluge za, recimo, Sikstinsku kapelu ili Rafaelovu Blagovijest. Čak i veliki umjetnici moraju zarađivati za život pa će prihvatiti narudžbe gdje god ih ima. Nemam razloga sumnjati u to da su Rafael i Michelangelo bili kršćani - bila je to više-manje jedina mogućnost u

njihovu vremenu - ali to je gotovo sporedno. Crkva je zbog svoga golemog bogatstva postala glavni pokrovitelj umjetnosti. Da se povijest odvijala drukčije i da je od Michelangela bilo naručeno da oslika strop nekog golemog znanstvenog muzeja, ne bi li on možda stvorio nešto što bi bilo barem jednako tako nadahnuto kao što je Sikstinska kapela? Žalosno je što nikad nećemo čuti Beethovenovu Mezozoičku simfoniju ili Mozartovu operu Svemir se širi. I kakva je šteta što nam je uskraćen Haydnov Evolucijski oratorij - ali nas to ne sprečava da uživamo u njegovu Stvaranju svijeta. Da pristupimo tom argumentu s druge strane. Što bi se dogodilo, kao što je moja supruga sa zebnjom spomenula, da je Shakespeare morao zadovoljavati narudžbe Crkve? Sigurno bismo ostali bez Hamleta, Kralja Leara i Macbetha. A što bismo dobili zauzvrat? Djela o kojima se može samo sanjati? Samo sanjajte.

Ako postoji logički argument koji povezuje veliku umjetnost s postojanjem Boga, njegovi zagovornici ga nisu izložili. Jednostavno se pretpostavlja da je to samo po sebi jasno, a to sasvim sigurno nije slučaj. Možda se to mora shvatiti kao još jedna verzija teleološkog argumenta: Schubertov glazbeni um nevjerojatno je čudo, čak više od oka nekog kralježnjaka. Ili, manje uzvišeno, možda je to neka vrsta zavisti prema geniju. Kako se neko drugo ljudsko biće usuđuje stvoriti takvu divnu glazbu/poeziju/umjetnost, kad ja to nisam u stanju? Mora biti da je to Bog stvorio.

ARGUMENT IZ OSOBNOG 'ISKUSTVA'

Jedan od pametnijih i zrelijih mojih kolega iz studentskih dana, koji je bio duboko religiozan, jednom je prigodom bio pošao kampirati na škotske otoke. Usred noći, njega i njegovu djevojku, koji su spavali u šatoru, probudio je glas đavla - samoga Sotone; nije moglo biti nikakve sumnje: glas je u svakom smislu bio đavolski. Moj prijatelj nikad nije zaboravio to užasno iskustvo i to je bio jedan od čimbenika koji su ga kasnije ponukali da se zaredi. Mene se, mlađahnog, dojmila ta priča i ispričao sam je skupu zoologa koji su se odmarali u gostionici Ruža i kruna u Oxfordu. Dogodilo se da su dvojica među njima bili iskusni ornitolozi i oni su prasnuli u smijeh. "Burnica!', jednoglasno su povikali razveseljeni. Jedan od njih je dodao da je ta ptičja vrsta zbog svojih divljačkih krikova i gakanja zaslužila u različitim dijelovima svijeta i na različitim jezicima nadimak "Vražja ptica".

Mnogi ljudi vjeruju u Boga, jer vjeruju da im se prikazao - ili da su vidjeli

anđela ili djevicu u plavome vlastitim očima. Nekima se obraća u njihovim koji tvrde da su imali takvo iskustvo. No najmanje je uvjerljiv svakome drugome i svakome tko god je upoznat s psihologijom.

Kažete da ste izravno iskusili Boga? Neki ljudi su doživjeli ružičastog slona, ali to vas se vjerojatno ne doima. Peter Sutcliffe, zloglasni koljač iz Yorkshirea, jasno je čuo glas Isusa kako mu govori da ubija žene i on je osuđen na doživotni zatvor. George W. Bush kaže kako mu je Bog rekao da izvede invaziju na Irak (šteta što mu se Bog nije udostojao podariti otkrivenje da u Iraku nema oružja za masovno uništavanje). Pojedinci u umobolnicama misle da su Napoleon ili Charlie Chaplin, ili da se cijeli svijet urotio protiv njih ili da mogu svojim mislima ući u glave drugih ljudi. Mi slušamo takve ljude, ali ne uzimamo ozbiljno njihova uvjerenja na temelju unutrašnjeg otkrivenja, uglavnom zato što nema mnogo drugih ljudi koji u tome sudjeluju. Religijska iskustva drukčija su samo po tome što ima mnogo ljudi koji tvrde da ih imaju. Sam Harris nije bio pretjerano ciničan kad je napisao u knjizi The End of Faith (Kraj vjere):

Imamo nazive za ljude koji imaju različita uvjerenja za koje ne postoji racionalno opravdanje. Kad su njihova uvjerenja krajnje proširena, nazivamo ih 'religijskima'; inače će se to vjerojatno nazivati 'ludilom', 'Psihozom' ili 'zabludom'... Očito je da je razboritost stvar velikih brojeva. A ipak je samo povijesna slučajnost to što se u našem društvu smatra normalnim vjerovati da Stvoritelj svijeta može čuti vaše misli, dok je jasan primjer umne bolesti vjerovati da on komunicira s vama tako što uredi da kiša lupka po prozoru vaše spavaće sobe u ritmu Morseove abecede. I tako, iako religiozni ljudi općenito nisu ludi, njihova temeljna uvjerenja svakako jesu.

Vratit ću se na temu halucinacija u 10. poglavlju.

Ljudski mozak ima prvoklasni softver za kompjutorsku simulaciju. Naše oči ne prenose u naš mozak vjernu fotografiju vanjskog svijeta ni točnu snimku onoga što se odvija u vremenu. Naš mozak konstruira model koji se neprestano mijenja; mijenja se uz pomoć kodiranih impulsa duž očnog živca, ali je ipak konstruiran. Na to živo podsjećaju optičke varke.*“ Jedna velika skupina takvih varki, od kojih je primjer Neckerova kocka, javlja se zato što su podražaji koje dobiva mozak u skladu s dva alternativna modela

stvarnosti. Mozak nema nikakav kriterij izbora pa alternira između njih, a mi doživljavamo niz skokova s jednog unutrašnjeg modela na drugi. Tako se čini da se slika koju vidimo gotovo doslovce preokreće i postaje nešto drugo.

Simulacijski softver u mozgu osobito je pogodan za konstruiranje lica i glasova. Na mom prozoru nalazi se plastična maska Einsteina. Gledana sprijeda, ona izgleda kao lice čvrstih crta, što ne čudi. Čudno je, kad se promatra straga - sa šuplje strane - da također ima čvrste crte lica i neobično je što to tako doživljavamo. Kako se promatrač okreće, čini se da ga lice slijedi - i to ne onako slabašno i neuvjerljivo poput, kao što se tvrdi, Mona Lisinih očiju. Uistinu, uistinu se čini da se šuplja maska kreće. Ljudi koji nisu nikad prije vidjeli tu varku zinu od čuda. Još je čudnije, ako se maska postavi na podlogu koja se polako okreće, što se čini da se maska okreće u pravom smjeru kad se promatra sa čvrste strane, ali u suprotnom smjeru kad se pojavi šuplja strana. Rezultat toga je, kad promatrate prijelaz s jedne strane na drugu, da se čini kako strana koja se pojavljuje 'proždire' stranu koja nestaje. To je nevjerojatna iluzija i vrijedno je potruditi se to vidjeti. Ponekad se možete sasvim približiti šupljoj strani lica i još uvijek ne vidite da je ono uistinu' šuplje. Kad je ugledate, prijelaz je iznenadan, a može biti i reverzibilan.

Zašto se to događa? Nema nikakve podvale u građi maske. Svaka šuplja maska dobra je za to. Podvala je potpuno u mozgu promatrača. Unutrašnji simulacijski softver prima podatke koji ukazuju na nazočnost lica, možda samo par očiju, nos i usta na približno točnim mjestima. Kad dobije te skicirane natuknice, mozak učini sve ostalo. Aktivira se softver za simulaciju lica i konstruira potpuno čvrst model, iako se pred očima nalazi samo šuplja maska. Maska se također prividno vrti u krivom smjeru zato što (teško je to zamisliti, ali ako se dobro potrudite, pokazat će se točnim) jedino na temelju suprotne rotacije imaju smisla optički podaci kad se šuplja maska okreće dok nam se čini čvrstom“. To je kao iluzija rotirajućeg radarskog tanjura koju nekad opazite na aerodromima. Dok se mozak ne prebaci na pravi model radarskog tanjura, uočava se da krivi model rotira u krivom smjeru, ali na čudno nakrivljen način.

Govorim sve to kako bih pokazao koliko veliku moć simulacije ima mozak. U stanju je konstruirati 'vizije' i 'prikazanja' krajnje uvjerljivosti. Stvoriti predodžbe duha, anđela ili Djevice Marije bilo bi dječja igra za

softver takve složenosti. Isto vrijedi i za slušanje. Kad čujemo zvuk, on ne putuje vjerno duž slušnog živca, već se prenosi u mozak kao kroz neki složeni zvučni elektronski aparat. Kao i u slučaju vida, mozak konstruira zvučni model na temelju neprestane dopune podataka duž zvučnog živca. Zato čujemo zvuk trube kao jedinstvenu notu, a ne kao suzvučje čistih tonova koje daje trubi njezin mjedeni zvuk. Klarinet koji svira istu notu zvuči 'drvenasto', a oboa zvuči 'trskovito' zbog različite ravnoteže suzvučja. Ako pažljivo na zvučnom sintetizatoru proizvedete posebne harmonije jednu za drugom, mozak ih čuje za trenutak kao kombinaciju čistih tonova, dok ih ne 'Prihvati' simulacijski softver, a nakon toga čujemo samo jednu jedinu notu čiste trube, oboe ili nečega trećega. Samoglasnici i suglasnici u govoru nastaju u mozgu na isti način, a također, na jednoj drugoj razini, fonemi višeg reda i riječi.

Jednom sam kao dijete čuo duha: neki muški glas je mrmljao, kao da nešto recitira ili se moli. Gotovo sam, ali ne sasvim, mogao razumjeti riječi i pričinjalo mi se da imaju ozbiljan, svečan ton. Prije sam čuo priče o tajnim sobama za skrivanje svećenika u starim kućama i malo sam se uplašio. No ustao sam iz kreveta i prišao izvoru zvuka. Kako sam se približavao, postajao je sve glasniji, a onda mi je iznenada 'prasnuo' u glavi. Sad sam bio dovoljnu blizu da shvatim što je to zapravo. Vjetar, koji je propuhivao kroz ključanicu, stvarao je zvukove uz pomoć kojih je simulacijski softver u mom mozgu konstruirao model muškog govora, svečano izrečenog. Da sam kao dijete bio lakše podložan dojmovima, moguće je da bih bio 'čuo' ne samo nerazumljivi govor, nego i određene riječi pa čak i rečenice. A da su me se stvari lako doimale i da sam uz to još bio odgojen u duhu vjere, pitam se koje bi to riječi vjetar možda izgovorio.

Drugom prilikom, otprilike u istoj dobi, vidio sam golemo okruglo lice kako s neizrecivom zloćom bulji kroz prozor inače obične kuće u jednom primorskom selu. Drhteći sam prišao dok se nisam dovoljno približio i ugledao što je to zapravo: zastori su svojim naborima slučajno stvorili oblik koji je neodređeno podsjećao na lice. Samo lice i njegov zločesti izraz bili su oblikovani u uplašenom dječjem mozgu. Pobožni ljudi mislili su da su 11. rujna 2001. vidjeli Sotonino lice u dimu što je kuljao iz tornjeva Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku. Bilo je to praznovjerje dokazivano fotografijom koja je bila objavljena na internetu i posvuda prenošena.

Ljudski mozak vrlo spretno konstruira modele. Kad spavamo, to se

naziva snovima; kad smo budni, nazivamo to maštom ili, kad je mašta izuzetno živa, halucinacijom. Kao što će se vidjeti u desetom poglavlju, djeca koja imaju 'izmišljene prijatelje' ponekad ih jasno vide, baš kao da su stvarni. Ako smo lakovjerni, ne uviđamo pravu prirodu halucinacije ili snivanja na javi te tvrdimo da smo vidjeli ili čuli duha, ili anđela, ili Boga ili - pogotovo ako se radi o mladim katolkinjama - Djevicu Mariju. Takve vizije i prikaze ni u kom slučaju nisu dobra osnova za vjerovanje da duhovi ili anđeli, bogovi ili djevice uistinu postoje.

Na prvi pogled, masovne vizije, poput one u izvještaju da je 70.000 hodočasnika u Fatimi u Portugalu vidjelo 1917. kako se Sunce 'otkida s neba i strmoglavljuje na ljudsku gomilu',# teže je otpisati. Nije lako objasniti kako to 70.000 ljudi može imati istu halucinaciju. No još je neusporedivo teže prihvatiti da se to sa Suncem uistinu dogodilo, a da ostali svijet, izvan Fatime, nije vidio to isto - i ne samo vidio, nego i doživio kao katastrofalno uništenje Sunčevog sustava, uključujući sile ubrzanja dovoljno jake da odbace svakoga u svemir. To neodoljivo priziva u sjećanje jezgrovit test Davida Humea za čuda: 'Nijedno svjedočanstvo nije dovoljno da potvrdi čudo, osim ako nije takve vrste da bi nepostojanje čuda bilo čudesnije od činjenice koju svjedočanstvo pokušava potvrditi.!

Moglo bi se činiti malo vjerojatnim da 70.000 ljudi može istodobno biti u zabludi ili da bi se istodobno urotilo u masovnoj laži. Ili da je povijest krivo zabilježila kako je 70.000 ljudi tvrdilo da je vidjelo ples Sunca. Ili da su oni svi u istom trenutku vidjeli optičku varku (oni su bili nagovoreni da gledaju u Sunce, što nije baš moglo činiti dobro njihovim očima). No svaka od tih malo vjerojatnih mogućnosti mnogo je vjerojatnija od alternative: da se Zemlja najednom istrgnula iz svoje staze i da se Sunčev sustav raspao, a da nitko izvan Fatime nije to opazio. Hoću reći, Portugal ipak nije toliko izoliran.T

To je uistinu sve što treba reći o osobnim 'iskustvima' u vezi s bogovima i drugim vjerskim pojavama. Ako ste imali takvo iskustvo, lako je moguće da ćete čvrsto vjerovati kako je ono bilo stvarno. No ne očekujte da vam mi ostali povjerujemo na riječ, pogotovo ako smo imalo upoznati s mozgom i

procesima u njemu. 1 lako moram priznati da su roditelji moje supruge jednom prilikom odsjeli u pariškom hotelu koji se nazivao Hotel de I'Univers et du Portugal (Hotel svemira i Portugala)

ARGUMENT IZ BIBLIJE

Još uvijek ima ljudi koji su ponukani na temelju biblijskih dokaza

vjerovati u Boga. Uobičajeni argument, koji se medu ostalim pripisuje C. S. Lewisu (koji je morao znati bolje od toga), jest, budući da je Isus tvrdio da je Sin Božji, da je ili bio u pravu ili je bio lud ili je lagao: 'Lud, loš ili Bog. Ili s neukusnom aliteracijom, "Luđak, lažljivac ili Gospodin'. Povijesni dokazi da je Isus težio nekakvom božanskom statusu su minimalni. No čak i da takvi dokazi postoje, ponuđena trilema bila bi komično nedostatna. Četvrta mogućnost, gotovo previše očigledna da bi se morala spominjati, jest da je Isus bio iskreno u zabludi. Mnogi ljudi jesu. U svakom slučaju, kao što sam rekao, ne postoje pouzdani povijesni dokazi da je on ikad mislio kako je božanske prirode.

Činjenica da je nešto napisano uvjerljiva je ljudima koji nisu naviknuti postavljati pitanja poput: "Tko je to napisao i kada?' 'Kako je znao što treba napisati? 'Je li on, u svome vremenu, uistinu mislio ono što mi, u svome vremenu, podrazumijevamo pod onim što je napisano? 'Je li on bio nepristrani promatrač ili je imao program koji je utjecao na njegovo pisanje?" Još od 19. stoljeća učeni teolozi vrlo uvjerljivo tvrde da evanđelja nisu pouzdani prikazi onoga što se dogodilo u povijesti stvarnog svijeta. Sva su ona napisana mnogo kasnije nakon smrti Isusa i također nakon Pavlovih poslanica, u kojima se ne spominje gotovo ništa od onoga što se, navodno, dogodilo u Isusovu životu. Evanđelja su zatim prepisivali i ponovo prepisivali kroz mnogobrojne 'naraštaje gluhog telefona' (vidi peto poglavlje) autori koji su griješili i koji su, u svakom slučaju, imali svoje vjerske programe.

Dobar primjer uljepšavanja u svjetlu vjerskih programa je cijela ona topla legenda o Isusovu rođenju u Betlehemu, za kojim je uslijedio Herodov pokolj nevinih. Kad su evanđelja napisana, mnogo godina nakon Isusove smrti, nitko nije znao gdje se on rodio. No prema jednom proročanstvu iz Starog zavjeta (Micah 5:2), Židovi su očekivali da će se dugoočekivani Mesija roditi u Betlehemu. U svjetlu tog proročanstva, Evanđelje po Ivanu precizno tvrdi da su njegovi sljedbenici bili iznenađeni zato što se on nije rodio u Betlehemu: 'Drugi su rekli: Ovo je Krist. No neki su rekli: Hoće li Krist doći iz Galileje? Nije li Sveto pismo reklo da će Krist doći iz sjemena Davidova i iz grada Betlehema, gdje je bio David?"

Matej i Luka rješavaju taj problem drukčije, odlučivši da se Isus ipak morao roditi u Betlehemu. No po njima on stiže onamo drugim putem. Po Mateju, Marija i Josip oduvijek su živjeli u Betlehemu te su se preselili u

Nazaret dugo nakon Isusova rođenja, nakon njihova povratka iz Egipta, kamo su bili pobjegli od kralja Heroda i pokolja nevine dječice. Za razliku od toga, Luka priznaje da su Marija i Josip živjeli u Nazaretu prije Isusova rođenja. Kako dakle postići da se oni nađu u Betlehemu u presudnom trenutku, kako bi se ispunilo proročanstvo? Luka kaže da je u vremenu kad je Kvirinije bio guverner Sirije, imperator August naredio popis stanovništva u svrhu prikupljanja poreza te da je svatko morao ići 'u svoj grad". Josip je bio 'iz kuće i od loze Davidove' pa je stoga morao ići u 'grad Davidov, koji se zove Betlehemom.' To se vjerojatno činilo dobrim rješenjem, osim što je to u povijesnom smislu potpuna glupost, na što su (među ostalima) ukazali A. N. Wilson u svojoj knjizi Jesus i Robin Lane Fox u svom djelu The Unauthorized Version (Neautorizirana verzija). Ako je David postojao, on je živio gotovo tisuću godina prije Marije i Isusa. Zašto bi uopće Rimljani tražili da Josip ode u grad u kojemu je prije tisuću godina živio neki njegov daleki predak? To je kao kad bi se od mene tražilo, recimo, da odredim Ashby-de- la-Zouch kao svoj grad na formularu za popis stanovništva, ako bih slučajno mogao utvrditi da vučem podrijetlo od grofa od Dakeynea, koji je došao u Englesku s Williamom Osvajačem i tu se naselio.

Osim toga, sam Luka je pokvario svoju kronologiju tako što je neoprezno spomenuo događaje koje povjesničari mogu neovisno provjeriti. Uistinu je proveden popis stanovništva za vrijeme guvernera Kvirinija - lokalni popis, a ne onaj koji je proglasio car August za cijelo Rimsko Carstvo - ali to se dogodilo prekasno, 6. godine n.e., dugo poslije Herodove smrti. Lane Fox zaključuje da je 'Lukina priča povijesno nemoguća i u sebi nedosljedna', ali izražava sućut prema Lukinim teškoćama i njegovoj želji da ispuni proročanstvo Micaha.

U broju Free Inquiry za prosinac 2004., urednik tog odličnog časopisa Tom Flynn objavio je zbirku članaka u kojima se dokumentiraju proturječja i goleme praznine u popularnoj Božičnoj priči. Sam Flynn navodi mnoga proturječja između Mateja i Luke, jedinih dvojice evanđelista koji se uopće bave Isusovim rođenjem.2“ Robert Gillooly pokazuje kako su sve bitne značajke legende o Isusu, uključujući zvijezdu s istoka, djevičansko rođenje, klanjanje kraljeva djetešcu, čuda, pribijanje na križ, uskrsnuće i uzašašće - sva do posljednjega - posuđena iz drugih religija koje su već postojale u području Sredozemlja i Bliskog istoka. Flynn zaključuje kako je želja Mateja

da ispuni proročanstvo o Mesiji (podrijetlo od Davida, rođenje u Betlehemu) za židovsko čitateljstvo došla u izravan sukob s Lukinom željom da prilagodi kršćanstvo potrebama nežidovskog življa koji je zato preuzeo mnoge poznate osobine poganskih helenističkih religija (djevičansko rođenje, klanjanje kraljeva itd). Proturječja što proizlaze iz toga su duboka, ali ih vjernici ustrajno previđaju.

Intelektualnijim kršćanima ne treba George Gershwin da ih uvjeri kako 'Stvari koje ćeš svakako čitati u Bibliji nisu nužno takve". No ima mnogo prostodušnijih kršćana koji misle kako je uvijek nužno tako - koji uistinu shvaćaju Bibliju vrlo ozbiljno kao doslovan i točan prikaz povijesti te stoga dokaza koji potvrđuju njihova religijska uvjerenja. Zar ti ljudi nikad ne otvore tu knjigu za koju vjeruju da je doslovna istina? Zašto oni ne opažaju ta golema proturječja? Bi li trebalo da su ti čitatelji zabrinuti zato što Matej zacrtava Josipovo podrijetlo od kralja Davida preko 28 generacija, a Luka navodi 41 generaciju? Još gore, imena na dvjema listama gotovo se uopće ne preklapaju! A bilo ovako ili onako, ako je Isusa uistinu rodila djevica, Josipovo podrijetlo u tom slučaju posve je nebitno i ne može služiti za potvrdu proročanstva iz Starog zavjeta, za potrebe Isusa, da Mesija uistinu potječe od Davida.

Američki biblijski stručnjak Bart Ehrman otkriva u knjizi, čiji je podnaslov The Story Behind Who Changed the New Testament and Why (Priča o tome tko je promijenio Novi zavjet i zašto), golemu nesigurnost koja zamagljuje tekstove Novog zavjeta.T U uvodu te knjige profesor Ehrman dirljivo opisuje svoj osobni obrazovni razvoj od biblijskog fundamentalista do opreznog skeptika, putovanje potaknuto njegovom sve dubljom

spoznajom goleme netočnosti Svetog pisma.

1 Navodim podnaslov, jer sam jedino u to siguran. Glavni naslov moga primjerka knjige, koju je objavila izdavačka kuća Continuum u Londonu, glasi Whose word is it? (Tko to tako kaže?) Ne mogu pronaći ništa u tom izdanju što bi mi reklo je li to ista knjiga kao američko izdanje Harpera iz San Francisca, koje nisam vidio, a čiji je glavni naslov Misquoting Jesus (Krivo navodeći Isusa). Pretpostavljam da je to ista knjiga, ali zašto se izdavači tako ponašaju ?

Značajno je da je on, dok se uspinjao po hijerarhiji američkih sveučilišta, od Biblijskog instituta Moody koji je na najnižem dnu, preko Wheaton Collegea (koji je malo više na ljestvici, ali je svejedno matično sveučilište Billyja Grahama) do teološkog sjemeništa u Princetonu, bio upozoravan na svakom koraku da će teško zadržati svoje fundamentalističko kršćanstvo u

suočavanju s opasnim progresivizmom. To se pokazalo točnim, na blagodat

nas, njegovih čitatelja. Druge osvježavajuće ikonoklastičke knjige biblijske kritike su Unauthorized Version (Neautorizirana verzija) Robina Lanea Foxa, koja je već spomenuta, i The Secular Bible: Why Nonbelievers Must Take Religion Seriously (Svjetovnjačka Biblija: Zašto nevjernici moraju ozbiljno shvaćati religiju) Jacquesa Berlinerblaua.

Četiri evanđelja, koja su postala službeni kanon, bila su izabrana više ili manje proizvoljno iz šireg skupa od najmanje desetak njih, uključujući evanđelja Tome, Petra, Nikodema, Filipa, Bartolomeja i Marije Magdalene.?! Na ta je dodatna evanđelja mislio Thomas Jefferson u pismu svome nećaku:

Zaboravio sam spomenuti, kad sam govorio o Novom evanđelju, da bi morao pročitati sve životopise Isusa, jednako one koje je za nas proglasio svećenički koncil pseudoevangelističkima, kao i one za koje je odlučio da su evangelistički. Ti su, naime, pseudoevangelisti prisvajali sebi nadahnuće isto koliko i ostali, a ti moraš prosuđivati njihove težnje vlastitim razumom, a ne razumom tih svećenika.

Ti su svećenici možda izostavili neuspjela evanđelja zato što su u njima bile priče koje su bile još neugodnije neuvjerljive od onih u kanonskim tekstovima. U apokrifnom Evanđelju po Tomi, na primjer, nalaze se mnogobrojne anegdote o tome kako je Isus kao dijete zloupotrebljavao svoje čarobnjačke sposobnosti poput nekog jogunastog vilenjaka te je znao zločesto preoblikovati ostalu djecu s kojom se igrao u koze, pretvarao blato u vrapce ili je pomagao svom ocu u drvodjelstvu tako što je čudesno produžio komad drva.T Reći će se kako nitko ionako ne vjeruje u primitivne priče o čudima, poput onih iz Tomina evanđelja. Ali nema ni više ni manje razloga vjerovati u četiri kanonska evanđelja. Sve su to legende, jednako činjenično dvojbene

kao i priče o kralju Arturu i njegovim vitezovima Okruglog stola.

TA. NM. Wilson je u svojoj biografiji Isusa izrazio sumnju u priču prema kojoj je Josip bio drvodjelja. Grčka riječ tekton uistinu znači 'drvodjelja'! ali je to prijevod aramejske riječi naggar, koja može značiti 'majstor' ili "učen čovjek'. To je samo jedan od nekoliko stvaralačkih krivih prijevoda koji opterećuju Bibliju, a najpoznatiji medu njima je krivi prijevod Izaijina izraza 'mlada žena' (almah) s hebrejskoga na grčku riječi za djevicu (parthenos). Lako je učiniti takvu pogrešku (sjetite se engleskih riječi 'maid' (djevica) i 'maiden' (djevojka) pa će vam biti jasno kako se to moglo dogoditi). Taj jedan krivi potez prevoditelja bio je u golemoj mjeri napuhan i izazvao je nastanak cijele apsurdne legende o tome kako je Isusova majka bila djevica! Jedini drugi konkurent za titulu najboljeg stvaralačkog pogrešnog prijevoda svih vremena također se tiče djevica. Ibn Warraq tvrdi kako je u poznatom obećanju da će svaki muslimanski mučenik dobiti 72 djevice riječ 'djevica' krivi prijevod sintagme 'kristalno jasne bijele grožđice'. Da je barem to bilo šire poznato, kolike bi nevine žrtve samoubilačkih napada možda bile spašene? (Ibn Warraq: Virgins? What virgins? (Djevice? Kakve djevice?), Free

Inquiry 26:1, 2006, 45-6.)

Glavnina onoga što je zajedničko u četirima kanonskim evanđeljima potječe iz zajedničkog izvora, bilo iz Markova evanđelja bilo iz izgubljenog djela čiji je Markovo evanđelje najraniji preživjeli nasljednik. Nitko ne zna tko su bila četiri evangelista, ali je gotovo sigurno da oni nikad nisu susreli Isusa osobno.Velik dio onoga što su oni napisali ni u kom smislu nije bilo pošten pokušaj povijesnog prikaza, već je jednostavno bilo prepričano iz Starog zavjeta, jer su autori evanđelja bili pobožno uvjereni da se u životu Isusa moraju ispuniti starozavjetna proročanstva. Čak je moguće iznijeti ozbiljnu, iako ne naširoko prihvaćenu, povijesnu tezu da Isus uopće nije nikad postojao. To je, medu ostalima, učinio profesor G. A. Wells s londonskog sveučilišta u nizu knjiga, uključujući knjigu Did Jesus Exist? (Je li Isus postojao?)

Iako je Isus vjerojatno postojao, uvaženi biblijski učenjaci općenito ne smatraju da je Novi zavjet (a dakako ni Stari zavjet) pouzdan prikaz onoga što se zapravo dogodilo u povijesti i više se neću baviti Biblijom kao dokazom za bilo kakvu vrstu božanstva. Prema dalekovidnim riječima Thomasa Jeffersona u pismu svom prethodniku John Adamsu, 'Doći će dan kad će mistični postanak Isusa, po Vrhovnom Biću kao njegovu ocu, u utrobi djevice, biti svrstan zajedno s bajkom o nastanku Atene iz glave Zeusove.'

Roman Dana Browna Da Vincijev kod i film napravljen po uzoru na nj izazivaju golema sporenja u crkvenim krugovima. Kršćani se potiču da bojkotiraju film i opsjedaju kino-dvorane kako bi to pokazali. U toj je knjizi uistinu sve krivotvoreno, od početka do kraja: izmišljena, iskonstruirana mašta. U tom je smislu to potpuno isto kao i evanđelja. Jedina razlika između Da Vincijeva koda i evanđelja je u tome što su evanđelja stara, a Da Vincijev kod suvremena izmišljotina.

ARGUMENT IZ PRIMJERA CIJENJENIH RELIGIOZNIH ZNANSTVENIKA

Golema većina intelektualnih uglednika ne vjeruje u kršćansku religiju, ali to skrivaju u javnosti, bojeći se da će izgubiti svoje prihode. Bertrand Russell

'Newton je bio vjernik. Tko si ti da se uzdižeš iznad Newtona, Galileja,

Keplera, itd. itd. itd.? Ako je Bog bio dobar za takve, što ti misliš, tko si ti?" Nije to baš bitno za to ionako loše objašnjenje, no neki apologeti čak tu trpaju i Darwinovo ime, o kojemu neprestano kruže glasine, poput lošeg zadaha, da se preobratio na samrtnoj postelji, sve otkako ih je namjerno pokrenula nekakva 'lady Hope', koja je isplela dirljivu pripovijetku o tome kako je Darwin, naslanjajući se na jastuke u večernjem svjetlu, listao Novi zavjet i priznavao da je sve to o evoluciji krivo. U ovom ću se dijelu poglavlja uglavnom usredotočiti na znanstvenike, jer - iz razloga koje vjerojatno nije preteško zamisliti - oni koji iznose imena cijenjenih pojedinaca kao primjere religioznosti vrlo često biraju znanstvenike. :

1 Cak sam i ja bio počašćen proročanstvima o preobraćenju na samrtnoj postelji. Štoviše, ona se javljaju s monotonom pravilnošću (vidi npr. Steer 2003), svaka nova verzija obavijena svježim vlažnim oblacima iluzije o tome da je to nešto duhovito i novo. Vjerojatno bih morao postaviti magnetofon kako

bih zaštitio svoju posthumnu reputaciju. Lalla Ward dodaje: 'Zašto čekati do samrtne postelje? Ako se hoćeš prodati, učini to na vrijeme, kako bi dobio Templetonovu nagradu, i onda za to okrivi senilnost.'

Newton je uistinu tvrdio da je religiozan. Isto su činili gotovo i svi drugi, sve do - a mislim da je to značajno - 19. stoljeća, kad je popustio društveni i pravni pritisak u odnosu na prethodna stoljeća da se ispovijeda religija, a pojavila se jača znanstvena potpora u prilog napuštanju religije. Postoje, dakako, iznimke u oba smjera. Čak ni prije Darwina nisu svi bili vjernici, kao što pokazuje James Haught u svojoj knjizi 2000 Years of Disbelief: Famous People with the Courage to Doubt (2000 godina nevjerovanja: Slavni ljudi s odvažnošću sumnje). Neki su pak ugledni znanstvenici nastavili vjerovati i poslije Darwina. Nemamo razloga sumnjati u iskrenost Michaela Faradaya kao kršćanina, čak i nakon trenutka u kojemu je morao poznavati Darwinovo djelo. On je pripadao sandemanskoj sekti, koja je vjerovala (služim se prošlim vremenom, jer je ona danas gotovo izumrla) u doslovno tumačenje Biblije, ritualno pranje nogu novoprimljenih članova i izvlačenje šibica za određivanje Božje volje. Faraday je postao starješina sekte 1860, godinu dana nakon objavljivanja Podrijetla vrsta, i umro je kao sandemanac 1867. James Clerk Maxwell, partner teoretičar eksperimentatora Faradaya, bio je jednako pobožan kršćanin. Isto vrijedi za onaj drugi stup britanske fizike u 19. stoljeću, Williama Thomsona, lorda Kelvina, koji je pokušao dokazati da je evolucija nemoguća zbog nedostatka vremena. Veliki termodinamičar je na temelju krivih vremenskih odrednica pretpostavio daje Sunce neka vrsta ognja, u kojemu izgara gorivo koje će se potrošiti za desetke, a ne za tisuće milijuna godina. Od Kelvina se očito nije smjelo očekivati da zna o

nuklearnoj energiji. Zgodno je što je na sastanku Britanskog udruženja 1903. zapalo siru Georgeu Darwinu, Charlesovu drugom sinu, da osvjetla obraz svom neodlikovanom ocu tako što je podsjetio na otkriće radija bračnog para Curie te pobio prethodnu procjenu još živućega lorda Kelvina za moguće trajanje Sunca.

U 20. stoljeću bilo je teže pronaći velike znanstvenike koji ispovijedaju religiju, ali ni oni nisu posebno rijetki. Pretpostavljam da je većina njih u novije vrijeme religiozna samo u ajnštajnovskom smislu, što je, kao što sam istaknuo u prvom poglavlju, kriva upotreba te riječi. No ipak, postoje neki pravi primjeri dobrih znanstvenika koji su iskreno religiozni u punom, tradicionalnom smislu. Među suvremenim britanskim znanstvenicima ista tri imena pojavljuju se s privlačnom učestalošću najviših partnera u uredu dikensovskih odvjetnika: Peacocke, Stannard i Polkinghorne. Oni su svi dobili Templetonovu nagradu ili su članovi Templetonova upravnog vijeća. Nakon prijateljskih razgovora, i javno i privatno, ostajem zbunjen, ne toliko zbog njihova vjerovanja u nekakvog odreditelja kozmičkih zakona, koliko zbog njihova vjerovanja u pojedinosti kršćanske religije: uskrsnuće, oprost grijeha i sve ostalo.

Postoje i neki slični primjeri u Sjedinjenim Državama, na primjer Francis Collins, direktor američkog ogranka službenog Projekta ljudskog genoma.T No kao i u Britaniji, oni su iznimno rijetki i predmet su vesele zbunjenosti njihovih kolega u akademskim krugovima. U vrtovima njegova starog fakulteta u Cambridgeu, Clare Collegea, intervjuirao sam 1996. svog prijatelja Jima Watsona, genijalnog utemeljitelja projekta ljudskog genoma, za dokumentarni film BBC-jeve televizije o Gregoru Mendelu, genijalnom utemeljitelju same genetike. Mendel je, dakako, bio religiozan čovjek, augustinski redovnik; no to je bilo u 19. stoljeću, kad je Mendelu ulaskom u redovnički poziv bilo najlakše baviti se svojom znanošću. Za njega je to bilo kao da je dobio stipendiju za istraživanje. Upitao sam Watsona poznaje li danas mnogo religioznih znanstvenika. Odgovorio je: 'Gotovo nijednoga. Povremeno sretnem nekoga takvoga i pomalo mi je neugodno [nasmijao se]

jer, znate, ne mogu vjerovati da itko prihvaća istinu otkrivenja'. 1 To se ne smije pomiješati s neslužbenim projektom ljudskog genoma, kojemu je na čelu onaj sjajni (nevjernički) 'avanturist' znanosti Craig Venter.

Francis Crick, koji je s Watsonom pokrenuo cijelu revoluciju molekularne genetike, podnio je ostavku na položaj profesora u Churchill

Collegeu u Cambridgeu zbog odluke tog fakulteta da sagradi kapelu (na zahtjev nekog dobročinitelja). U svom razgovoru s Watsonom savjesno sam ga podsjetio na to da, za razliku od njega i Cricka, neki ljudi ne vide nikakav sukob između znanosti i religije, jer tvrde da znanost istražuje mehanizme djelovanja stvari, a religija se bavi svrhom svega toga. Watson je odgovorio: Ja mislim da mi nemamo nikakvu svrhu. Mi smo samo proizvodi evolucije. Možete reći: "Pobogu, tvoj život mora biti prilično siv ako misliš da ne postoji nikakva svrha." No ja se nadam danas dobrom ručku.' I uistinu smo fino objedovali.

Napori apologeta da pronađu uistinu vrhunske suvremene znanstvenike koji su i vjernici, imaju prizvuk očaja te odzvanjanju prepoznatljivo šuplje kao kad se stružu ostaci sa dna bačve. Našao sam jednu jedinu internet stranicu na kojoj se tvrdilo da su na njoj pobrojeni 'dobitnici Nobelove nagrade za znanost koji su kršćani'. Nabrojeno ih je šest, od ukupno nekoliko stotina dobitnika Nobelove nagrade za znanstvene discipline. Pokazalo se da od tih šest četiri uopće nisu Nobelovci, a najmanje jedan, što sigurno znam, nije vjernik već odlazi u crkvu iz sasvim društvenih razloga. Benjamin Beit- Hallahmi utvrdio je u svojoj temeljitijoj studiji da 'medu dobitnicima Nobelove nagrade za znanstvene predmete, kao i medu nobelovcima za književnost, postoji uočljiv nedostatak religoznosti, u usporedbi sa sredinama iz kojih oni potječu'.2“

U istraživanju objavljenom 1998. u vodećem znanstvenom časopisu Nature, čiji su autori Larson i Witham, pokazalo se da od onih američkih znanstvenika koje njihovi kolege smatraju dovoljno uglednima da su izabrani u Nacionalnu akademiju znanosti (što odgovara članstvu u Kraljevskom društvu u Britaniji) samo sedam posto njih vjeruje u osobnog Boga.?* Ta golema većina ateista gotovo je u potpunoj suprotnosti s profilom cijelog američkog pučanstva, od kojega više od 90 posto vjeruje u neku vrstu nadnaravnog bića. Postotak medu manje uglednim znanstvenicima, koji nisu izabrani u Nacionalnu akademiju, nalazi se negdje između. Kao i u slučaju vrhunskih znanstvenika, i tu su vjernici u manjini, ali je to manje izrazita manjina, od oko 40 posto. Potpuno je prema mom očekivanju da su američki znanstvenici manje religiozni od cijele američke javnosti, a da su najugledniji znanstvenici najmanje religiozni. Značajan je taj krajnji nerazmjer između religioznosti američke javnosti i ateizma intelektualne elite.2+

Donekle je smiješno što glavna kreacionistička internet stranica 'Odgovori u Genezi' navodi studiju Larsona i Withama, ali ne kao dokaz da bi možda mogao postojati kakav problem s religijom, već kao oružje u svojoj internoj borbi protiv onih suparničkih branitelja religije koji tvrde da je evolucija uskladiva s religijom. Pod naslovom 'Nacionalna akademija znanosti je bezbožnička do korijena',?? "Odgovori u Genezi' sa zadovoljstvom navodi zaključni ulomak pisma Larsona i Withama uredniku časopisa Nature:

Dok smo obrađivali svoje nalaze, NAS [Nacionala akademija znanosti] objavila je brošuru u kojoj potiče naučavanje evolucije u državnim školama, što je neprestani izvor napetosti između znanstvenih krugova i nekih konzervativnih kršćana u Sjedinjenim Državama. U brošuri se uvjerava čitatelje: 'Postojao Bog ili ne, pitanje je prema kojemu je znanost neutralna.' Predsjednik NAS Bruce Alberts kaže: 'Mnogi istaknuti članovi ove akademije su vrlo religiozni ljudi, ljudi koji vjeruju u evoluciju, a mnogi među njima su biolozi'. Naše istraživanje upućuje na drukčiji zaključak.

Čini se da je Alberts prigrlio 'NOMA!' iz razloga koje sam razmatrao u dijelu drugog poglavlja pod naslovom 'Evolucionistička škola Neville Chamberlain'. "Odgovori u Genezi' imaju sasvim drukčiji cilj.

Ekvivalent američke Nacionalne akademije znanosti u Britaniji (i Commonwealthu, uključujući Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Indiju, Pakistan, anglofonsku Afriku itd.) jest Kraljevsko društvo. U trenutku slanja ove knjige u tisak, moji kolege R. Elisabeth Cornwell i Michael Stirrat skupljaju rezultate svoga sličnog, ali temeljitijeg istraživanja religijskih opredjeljenja članova Kraljevskog društva. Autori će svoje zaključke objaviti u potpunosti naknadno, ali su mi ljubazno dopustili da ovdje navedem preliminarne rezultate. Oni su se poslužili standardnom tehnikom za analizu javnog mišljenja, sedmerostupnom ljestvicom Likertova tipa. Upit je upućen svoj 1074-orici članova Kraljevskog društva koji imaju e-adresu (velika većina), a odgovorilo ih je oko 23 posto (što je dobar odziv za takvu vrstu istraživanja). Ponuđene su im različite tvrdnje, na primjer: 'Vjerujem u osobnog Boga, odnosno u takvog Boga koji se zanima za pojedince, čuje i uslišava molitve, pazi na grijehe i prijestupe te donosi presude'. Za svaku takvu tvrdnju traženo je da izaberu broj od 1 (jako neslaganje) do 7 (jako slaganje). Prilično je teško izravno uspoređivati rezultate tog istraživanja sa

studijom Larsona i Withama, jer su Larson i Witham ponudili svojim akademicima samo trostupnu, a ne sedmerostupnu ljestvicu, ali opći trend je isti. Golema većina članova Kraljevskog društva, kao i golema većina američkih akademika su ateisti. Samo 3,3 posto članova Društva jako se složilo s tvrdnjom da osobni bog postoji (tj. izabrali su 7 na ljestvici), dok se njih 78,8 posto jako nije složilo (tj. izabrali su 1 na ljestvici). Ako definirate 'vjernike' kao one koji su izabrali 6 ili 7, a ako definirate 'nevjernike' kao one koji su izabrali 1 ili 2, rezultat je golem broj od 213 nevjernika i samo 12 vjernika. Poput Larsona i Withama, a to su opazili i Beit-Hallahmi i Argyle, Cornwell i Stirrat uočili su malu, ali značajnu tendenciju biologa da su čak još češće ateisti nego fizičari. Za pojedinosti i sve ostalo u njihovim vrlo zanimljivim zaključcima, pročitajte njihov rad kad bude objavljen.2$

Ako se odmaknemo od elitnih znanstvenika iz Nacionalne akademije i Kraljevskog društva, ima li ikakva dokaza kako je vjerojatnije da će u cijelom stanovništvu biti više ateista među bolje obrazovanim i inteligentnijim ljudima? Objavljeni su rezultati nekoliko istraživanja o statističkom odnosu između religioznosti i obrazovne razine te religioznosti i kvocijenta inteligencije. U knjizi How We Believe: The Reasearch for God in an Age of Science (Kako vjerujemo: Potraga za Bogom u dobu znanosti) Michael Shermer opisuje veliko istraživanje nasumce izabranih Amerikanaca koje su proveli on i njegov kolega Frank Sulloway. Među mnogim zanimljivim rezultatima njihova istraživanja nalazi se otkriće da je religioznost uistinu u obrnuto razmjerna odnosu prema obrazovanju (to jest, vjerojatno je da će obrazovaniji ljudi biti manje religiozni). Religioznost je također u obrnuto razmjernom odnosu prema zanimanju za znanost i (u velikoj mjeri) s političkim liberalizmom. Ništa od toga ne iznenađuje, kao ni to da postoji podudarnost između religioznosti ljudi i religioznosti njihovih roditelja. Sociolozi koji proučavaju britansku djecu ustanovili su da samo otprilike jedan od njih dvanaest napusti religijska uvjerenja svojih roditelja.

Kao što se može očekivati, različiti istraživači mjere stvari na različite načine pa je teško uspoređivati različite studije. Metaanaliza je tehnika uz pomoć koje istraživač promatra sve radove koji su objavljeni u svezi s nekom temom te prebroji broj radova koji su zaključili jedno, nasuprot onima koji su zaključili nešto drugo. Na temu religije i kvocijenta inteligencije jedinu meni poznatu metaanalizu objavio je Paul Bell u časopisu MensaMagazine 2002.

(Mensa je udruga pojedinaca s visokim kvocijentom inteligencije pa ne čudi što njihovo glasilo uključuje članke o jednoj stvari koja njih povezuje).2“ Bell je zaključio: "Od 43 studije koje su provedene od 1927. o odnosu religijskih uvjerenja prema ljudskoj inteligenciji i/ili obrazovnoj razini, u svima, osim u četiri, utvrđena je obrnuta proporcionalnost. To znači, što su nečija inteligencija ili obrazovna razina više, manje je vjerojatno da će dotična osoba biti religiozna ili da će imati "vjerovanja" bilo kakve vrste.'

Metaanaliza je gotovo uvijek manje određena od bilo koje studije koja je u njoj obuhvaćena. Bilo bi dobro imati više studija takve vrste te više istraživanja članova elitnih tijela poput drugih nacionalnih akademija te dobitnika velikih nagrada i odličja, poput Nobelove, Crafoordove i Fieldsove nagrade, nagrada Kyoto, Cosmos i drugih. Nadam se da će buduća izdanja ove knjige sadržavati takve podatke. Logičan je zaključak iz postojećih studija kako bi braniteljima religije bilo pametno da nisu glasni kao obično na temu cijenjenih uzora, barem kad je riječ o znanstvenicima.

PASCALOVA OKLADA

Veliki francuski matematičar Blaise Pascal procjenjivao je da, koliko god bilo malo vjerojatno da postoji Bog, da je još uvijek mnogo veća asimetrija u kazni za slučaj krivog opredjeljenja. Bolje je kladiti se u postojanje Boga jer, ako se pokaže da ste u pravu, pred vama je vječno blaženstvo, a ako ste se prevarili, onda ionako ništa nije bitno. S druge strane, ako ne vjerujete u Boga pa se pokažete da ste u krivu, predstoji vam vječno prokletstvo, a ako ste u pravu, ionako nema nikakve razlike. Na prvi pogled se čini kako je, u tako postavljenoj okladi, vjerovanje u Boga potpuno logična odluka.

Međutim, ima nešto vrlo čudno u toj argumentaciji. Vjerovanje nije nešto o čemu se može odlučiti kao da je to neki politički pravac. U svakom slučaju, ja ne mogu o tome donijeti svojevoljnu odluku. Mogu odlučiti da ću ići u crkvu, mogu odlučiti da ću propovijedati nikejsku teologiju i mogu odlučiti da ću se zaklinjati na hrpu biblija, vjerujući da je svaka riječ u njima istinita. No ništa od toga me ne može natjerati da istinski vjerujem ako ne vjerujem. Pascalova oklada može samo biti argument u prilog hinjenom vjerovanju u Boga. I bolje je da Bog u kojega, po svojim tvrdnjama, vjerujete nije sveznajuća vrsta boga, jer će on prozreti obmanu. Douglas Adams sjajno ismijava apsurdnu ideju da je vjerovanje nešto o čemu se može odlučiti u svojoj knjizi Dirk Gently's Holistic Detective Agency (Holistička detektivska

agencija Dirka Gentlyja), u kojoj se susrećemo s robotskim Električnim Redovnikom, kućanskim aparatom koji se može kupiti kako bi 'obavljao vjerovanje za nas'. U reklami za de luxe model kaže se da je on 'sposoban vjerovati u stvari u koje se ne bi vjerovalo ni u Salt Lake Cityju.

No zašto bi se uopće moralo tako spremno prihvatiti ideju da nužno morate vjerovati u Boga ako mu želite ugoditi? Što je toliko posebno u vjerovanju? Nije li jednako tako vjerojatno da će Bog nagraditi ljubaznost, plemenitost ili poniznost? Ili iskrenost? Što ako je Bog znanstvenik koji smatra da je pošteno traganje za istinom najviša vrlina? Štoviše, ne bi li tvorac svijeta morao biti znanstvenik? Bertrand Russell bio je upitan što bi rekao ako bi se nakon smrti suočio s Bogom koji bi tražio da mu Russell objasni zašto nije vjerovao u Njega. 'Nije bilo dovoljno dokaza, Bože, nije bilo dovoljno dokaza', bio je Russellov (gotovo sam rekao 'besmrtan') odgovor. Ne bi li Bog možda poštovao Russella zbog njega hrabrog skepticizma (da ne govorim o njegovu hrabrom pacifizmu zbog kojega je završio u zatvoru za vrijeme prvog svjetskog rata) mnogo više nego što bi poštovao Pascala zbog njegove kukavičke himbe? I iako ne možemo znati kako bi se Bog postavio, ne moramo znati da bismo odbacili Pascalovu okladu. Zapamtimo, riječ je o okladi, a Pascal nije tvrdio ništa drugo nego da u njegovom klađenju postoji vrlo mala vjerojatnost. Biste li se kladili da će Bog cijeniti nepošteno i prijetvorno vjerovanje (pa čak i pošteno vjerovanje) više od poštenog skepticizma?

S druge strane, pretpostavimo da se pokaže kako je Bog, s kojim ćete se suočiti kad umrete, Baal i pretpostavimo da je Baal jednako ljubomoran kao što se to pričalo za njegova starog suparnika Jahvea. Ne bi li možda bilo bolje da se Pascal uopće nije kladio ni na kakvog boga umjesto što se kladio na krivog boga? Dapače, zar toliki golemi broj potencijalnih bogova i božica na koje bi se čovjek mogao kladiti ne pobija cijelu Pascalovu logiku? Pascal se vjerojatno šalio kad je predlagao svoju nagodbu glede (ne)vjerovanja, isto kao što se ja šalim u pobijanju te nagodbe. No susreo sam ljude, na primjer prilikom odgovora na pitanja nakon predavanja, koji su ozbiljno iznosili Pascalovu nagodbu kao argument u prilog vjerovanju u Boga pa je bilo potrebno ukratko se ovdje osvrnuti na nju.

Naposljetku, je li moguče zalagati se za neku vrstu protupaskalovske nagodbe? Pretpostavimo da dopustimo kako uistinu postoje određeni mali izgledi za postojanje Boga. Svejedno bi se moglo reći da će vam život biti

bolji i puniji ako se kladite da Bog ne postoji, nego da se kladite u njegovo postojanje i tako utrošite dragocjeno vrijeme u štovanju Boga, žrtvujući mu, boreći se i umirući za nj itd. Neću se ovdje dalje baviti tim pitanjem, ali bi se čitatelji mogli toga prisjetiti kad se u kasnijim poglavljima budemo bavili zlim posljedicama koji mogu proizaći iz religijskog uvjerenja i ponašanja. BEJZOVSKI ARGUMENTI

Mislim da je najčudniji pokušaj dokazivanja postojanja Boga tzv. Bejzovskir argument, koji je nedavno iznio Stephen Unwin u svojoj knjizi Ihe Probability of God. (Vjerojatnost Boga). Oklijevao sam prije nego što sam uključio taj argument, koji je i slabiji i manje posvećen starinom od mnogih drugih. No Unwinova je knjiga privukla znatnu pozornost novinara kad je objavljena 2003., a uz to pruža priliku za povezivanje nekih smjerova dokazivanja. Donekle suosjećam s nekim njegovim ciljevima jer, kao što sam naglasio u drugom poglavlju, vjerujem da je postojanje Boga barem u načelu moguće istraživati kao znanstvenu hipotezu. Osim toga Unwinov je

donkihotski pokušaj brojčanog određivanja vjerojatnosti ugodno smiješan. T (Prema Thomasu Bayesu, oko 1702-1761, britanskom matematičaru i prezbiterijanskom svećeniku koji je dokazivao postojanje Boga uz pomoć vjerojatnosti. - Op. prev. )

Podnaslov knjige, A Simple Calculation that Proves the Ultimate Truth (Jednostavan proračun što dokazuje krajnju istinu) ima sva obilježja naknadnog dodatka izdavača, jer takve umišljene samouvjerenosti nema u Unwinovu tekstu. Knjigu je bolje shvatiti kao nekakav priručnik, neku vrstu Bayesova teorema za tupane, koji pretvara argumentaciju za postojanje Boga u nekakvu polušaljivu studiju. Unwin je isto tako mogao demonstrirati Bayesov teorem uz pomoć nekog hipotetičkog ubojstva. Isljednik iznosi dokazni materijal. Otisci prstiju na revolveru ukazuju na gospođu Kokić. Ta se sumnja kvantificira tako što se za nju lijepi brojčano izražena vjerojatnost. No profesor Medved je imao motiv da nju krivo optuži. Zato se umanjuje sumnja na gospodu Kokić odgovarajućom brojčanom vrijednošću. Prema forenzičkim dokazima, 70 posto je vjerojatno da je hitac točno ispaljen iz velike udaljenosti, što ukazuje na to da je krivac imao vojnu naobrazbu. Zato se poveća sumnja na pukovnika Topića. Velečasni Zelenski ima pak najočitiji motiv za ubojstvo.T Treba povećati brojčanu vjerojatnosti sumnje u njega. No dlaka duge plave kose na kaputu žrtve može samo pripadati gospođici Grimizovoj... i tako dalje. Više ili manje subjektivno prosudene razine vjerojatnosti miješaju se u isljednikovim mislima, potežući ga u različitim

smjerovima. Trebalo bi da mu Bayesov teorem pomogne u zaključivanju. To je matematičko pomagalo za povezivanje mnogih procjena vjerojatnosti i donošenje konačne presude, čija je pak vjerojatnost kvantifikacijski procijenjena. No jasno je da konačna procjena može biti točna samo onoliko koliko su točne izvorne brojke. One su obično subjektivno određene, sa svim sumnjama koje neizbježno proizlaze iz toga. Tu je primijenjeno načelo SUSV (smeće unutra, smeće van) - a u slučaju Unwinova primjera s Bogom, primjenjeno je preblaga riječ.

1 Velečasni Zelenski (Green) je ime tog lika u verzijama kluda koje se mogu kupiti u Britaniji

(gdje je ta igra izmišljena), Australiji, Novom Zelandu, Indiji i drugim zemljama u kojima se govori engleski, osim u Sjevernoj Americi gdje on iznenada postaje gospodin Zelenski (Green). Kako to?

Unwin je stručnjak za kontrolu rizika koji je zagovomik bejzovskog zaključivanja, za razliku od suparničkih statističkih metoda. On ne ilustrira Bayesov teorem uz pomoć ubojstva nego uz pomoć najvećega od svih testova, a to je postojanje Boga. Plan je početi s potpunom nesigurnošću, a on to kvantificira tako što i postojanje i nepostojanje Boga na početku procijeni s 50 posto. Zatim kreće s navođenjem šest činjenica koje bi mogle imati veze s tim pitanjem, određuje njihovu brojčanu vrijednost, ubacuje tih šest brojeva u Bayesov teorem i čeka da vidi koji će se broj pojaviti. Problem je u tome (da ponovimo) što tih šest vrijednosti nisu izmjerene količine, već samo osobne prosudbe Stephena Unwina, pretvorene u brojeve u svrhu vježbe. Tih šest činjenica su sljedeće:

Obdareni smo osjećajem dobrote.

Ljudi čine zlo (Hitler, Staljin, Saddam Hussein).

Priroda čini zlo (potresi, tsunamiji, uragani).

Moguća su manja čuda (Izgubio sam ključeve i onda sam ih našao). Moguća su velika čuda (Isus je možda uskrsnuo iz mrtvih).

Ljudi imaju religijske doživljaje.

SIE Rabe

Što god to značilo (po mom mišljenju ništa), na kraju te bejzovske klackalice u kojoj Bog hrli naprijed u klađenju, a onda naglo zaostaje te se zatim postupno vraća na točku od 50 posto s koje je krenuo, Bog naposljetku dostiže, po Unwinovoj procjeni, vjerojatnost postojanja od 67 posto. Unwin zatim zaključuje da njegova bejzovska prosudba od 67 posto nije dovoljno visoka pa na čudnovat način povisuje njezinu vjerojatnost na 95 posto

iznenadnim ubacivanjem 'vjere'. To se čini šaljivim, ali on uistinu to tako čini. Da barem mogu znati čime on to opravdava, ali uistinu se ne može ništa o tome reći. Naišao sam na takvu vrstu apsurda i drugdje, kad sam tražio da religiozni, ali inače inteligentni znanstvenici opravdaju svoje vjerovanje, s obzirom na njihovo priznavanje da nema dokaza: 'Priznajem da nema dokaza. Postoji razlog zbog kojega se to naziva vjerom' (Ova posljednja rečenica izgovorena je s gotovo okrutnim uvjerenjem, a bez traga isprike ili ograde).

Iznenađuje to što Unwinov popis od šest tvrdnji ne uključuje argument o planskom nastanku svemira, nijedan od 'pet dokaza' Tome Akvinskoga ni ikoji od različitih ontoloških argumenata. On s time nema veze; ti argumenti ne pridonose ni najmanju sitnicu njegovoj numeričkoj procjeni vjerojatnosti postojanja Boga. On ih razmatra i onda ih, kao dobar statističar, odbacuje kao isprazne. Mislim da mu je to na čast, iako su njegovi razlozi za odbacivanje argumenta o planiranju svemira drukčiji od mojih. No meni se čini da su argumenti koje on propušta kroz svoja bejzovska vrata jednako slabi. Time samo hoću reći da su moje subjektivne procjene vjerojatnosti drukčije od njegovih, a koga je uopće briga za subjektivne prosudbe? On misli kako to što mi imamo osjećaj dobra i zla ide čvrsto u prilog Bogu, dok se meni čini kako to ne bi smjelo pomaknuti Boga ni u kojem pravcu u odnosu prema početnom očekivanju. U šestom i sedmom poglavlju pokazat ću kako ne postoji nikakav valjan razlog zbog kojega bi naš osjećaj za dobro i zlo imao ikakve jasne veze s postojanjem nekog nadnaravnog božanstva. Kao u slučaju naše sposobnosti za uživanje u Beethovenovu kvartetu, naš osjećaj dobrote (iako ne nužno i naš poticaj da taj osjećaj slijedimo) bio bi jednak s Bogom i bez Boga.

S druge strane, Unwin misli da postojanje zla, osobito prirodne katastrofe poput potresa i tsunamija, odlučno ukazuje protiv vjerojatnosti da Bog postoji. U tom slučaju Unwin prosuđuje suprotno od mene, ali se slaže s mnogim teolozima koje to uznemiruje. "Teodicija' (ustrajavanje na božjoj providnosti usprkos postojanju zla) drži teologe budnima po noći. Autoritativni Oxford Companion to Philosophy (Oksfordski filozofski priručnik) navodi da je problem zla 'najjači prigovor tradicionalnom teizmu'. No taj je argument samo protivan postojanju dobroga Boga. Dobrota ne spada u definiciju hipoteze o Bogu, već je to samo poželjan dodatak.

Mora se priznati da su ljudi koji su skloni teologiji često kronično nesposobni razlikovati ono što je istinito od onoga što bi oni htjeli da bude

istinito. No profinjenijem vjerniku u neku vrstu nadnaravnog razuma djetinjski je lako prevladati problem zla. Jednostavno pretpostavite zločestoga boga - poput onoga kakav se šulja po svakoj stranici Staroga zavjeta. Ili, ako vam se to ne sviđa, zamislite nekog drugog zlog boga, možete ga nazvati Sotonom, i okrivite njegovu kozmičku bitku s dobrim bogom za zlo u svijetu. Ili - što je već profinjenije rješenje - zamislite boga koji se bavi uzvišenijim stvarima, umjesto da brine za ljudske nedaće. Ili boga koji nije ravnodušan prema patnjama, ali smatra kako je to cijena koja se mora platiti za slobodnu volju u urednom, zakonitom kozmosu. Mogu se naći teolozi koji prihvaćaju sve te racionalizacije.

Iz tih razloga, ako bih ja mijenjao Unwinovu bejzovsku vježbu, ni problem zla ni moralni obziri općenito ne bi me bitno odmaknuli na ovu ili onu stranu od nulte hipoteze (Unwinovih 50 posto). No ne želim raspravljati o tom pitanju, jer se ni u kom slučaju ne mogu uzbuditi o osobnim mišljenjima, Unwinovim ili mojim.

Postoji jedan mnogo jači argument, koji ne ovisi o subjektivnoj prosudbi, a to je argument koji proizlazi iz niske vjerojatnosti. To nas uistinu bitno udaljava od 50-postotnog agnosticizma, daleko prema krajnosti teizma po mišljenju mnogih teista, a daleko prema krajnosti ateizma po mom mišljenju. Osvrnuo sam se na nj već nekoliko puta. Cijeli argument temelji se na poznatom pitanju "Tko je stvorio Boga?', koje sama kad-tad otkrije većina mislećih ljudi. Bog planer/tvorac ne može poslužiti kao objašnjenje organizirane složenosti, jer bi bilo koji Bog koji je u stanju išta planirati i stvoriti morao biti dovoljno složen da traži istu vrstu objašnjenja u vlastitom slučaju. Bog izaziva beskonačno vraćanje na pitanje prije pitanja i on nam ne može pomoći da ga izbjegnemo. Taj argument, kao što ću pokazati u sljedećem poglavlju, pokazuje da je Bog, iako se stručno gledano ne može opovrgnuti, uistinu vrlo, vrlo malo vjerojatan.

ČETVRTO POGLAVLJE ZAŠTO GOTOVO SIGURNO NEMA BOGA

Svećenici različitih vjerskih sekti... strahuju od napretka znanosti jednako kao što se vještice boje svitanja, te se mršte na fatalnog glasonošu koji objavljuje raspad prijevara od kojih oni žive.

THOMAS JEFFERSON

KRAJNJI BOEING 747

Snažan je argument koji proizlazi iz male vjerojatnosti. Zaodjenut u tradicionalnu krinku teleološkog argumenta, to je danas daleko najpopularniji dokaz koji se nudi u prilog postojanju Boga i nevjerojatno velik broj teista smatra ga potpuno i u cjelini uvjerljivim. To je uistinu vrlo jak dokaz, na koji, čini mi se, nema odgovora - ali točno u suprotnom pravcu od želja teista. Argument na temelju male vjerojatnosti, ako se ispravno postavi, približava nas naime dokazivanju teze da Bog ne postoji. Ja sam statistički dokaz da Bog gotovo sigurno ne postoji nazvao gambitom Krajnjeg Boeinga 747.

Ime potječe od zabavne usporedbe Boeinga 747 na smetlištu, koja se pripisuje Fredu Hoyleu. Nisam siguran je li to Hoyle ikad zapisao, ali je to tvrdio njegov bliski kolega Chandra Wickramasinghe i moguće je da je to točno.?* Hoyle je rekao kako vjerojatnost da se život pojavio na Zemlji nije veća od mogućnosti da uragan, prohujavši odlagalištem metala, pukom slučajnošću od toga sastavi Boeing 747. Drugi su posudili tu metaforu u kontekstu kasnije evolucije složenih živih organizama. Vjerojatnost sastavljanja potpunog konja, kukca ili noja nasumičnim preslagivanjem njihovih dijelova otprilike je jednaka vjerojatnosti sastavljanja Boeinga 747. Ukratko, to je najdraži argument kreacionista - dokaz koji može zagovarati samo netko tko uopće ne shvaća ništa o prirodnoj selekciji, netko tko misli da je prirodna selekcija teorija slučajnosti, dok je ona - u ovdje relevantnom smislu slučajnosti - zapravo nešto sasvim suprotno.

Kreacionističko prisvajanje argumenta male vjerojatnosti uvijek poprima isti opći oblik i svejedno je ako ga kreacionist i zamaskira u politički prikladno ruho 'inteligentnog dizajna' (ID).T Neka uočena pojava - često je to neko živo biće ili neki složeniji organizam, ali može biti bilo što, od molekule do cijelog svemira - ispravno se veliča kao statistički nevjerojatna. Ponekad

se upotrebljava jezik informatičke teorije: od darvinista se traži da objasni što je izvor svih informacija u živoj tvari, u stručnom značenju informacijskog sadržaja kao mjere nevjerojatnosti ili 'razmjera iznenađenja". Ili se argument može pozvati na otrcani moto ekonomista: nema besplatnog ručka - pa se darvinizam optužuje da pokušavati ishoditi nešto ni za što. Zapravo, kao što ću pokazati u ovom poglavlju, darvinistički prirodni odabir jedino je poznato rješenje za inače nerješivu zagonetku o tome otkud potječu informacije. Pokazat će se da upravo hipoteza o Bogu pokušava dobiti nešto ni za što. Bog pokušava dobiti besplatan ručak i usput biti taj ručak. Koliko god je statistički nevjerojatno stvorenje koje pokušavate objasniti prizivajući tvorca, sam tvorac mora biti barem jednako toliko nevjerojatan. Bog je taj Krajnji Boeing 747.

1 Inteligentni dizajn se ponekad neuljudno opisuje kao kreacionizam u jeftinom smokingu.

Dokaz temeljen na maloj vjerojatnosti tvrdi da složena bića nisu mogla nastati slučajno. No mnogi ljudi definiraju 'nastati slučajno' kao sinonim za nastati pri odsutnosti promišljenog dizajna'. Stoga ne iznenađuje što oni misle da je mala vjerojatnost dokaz promišljenog, hotimičnog stvaranja. Darvinistički prirodni odabir pokazuje koliko je to krivo u odnosu prema biološkoj maloj vjerojatnosti. I iako darvinizam možda nije izravno bitan za neživi svijet - na primjer, za kozmologiju - on zaoštrava našu svijest i u područjima koja su izvan njegovog izvornog kruga, biologije.

Duboko razumijevanje darvinizma uči nas da budemo sumnjičavi prema olakoj pretpostavci da je promišljeni nacrt jedina alternativa slučajnosti te nas uči da tragamo za stupnjevitim razinama polako rastuće složenosti. Prije Darwina, filozofi poput Humea znali su kako ne znači da život, usprkos svojoj maloj vjerojatnosti, mora biti proizvod inteligentnog dizajna, ali nisu mogli zamisliti neku alternativu. Nakon Darwina, svi bismo mi, duboko u svojoj prirodi, morali biti sumnjičavi prema samoj pomisli na inteligentni dizajn. Iluzija o inteligentnom dizajnu je zamka u koju smo se već bili uhvatili i trebalo je da nas Darwin cijepi za to tako što će nam izoštriti svijest. Da je on u tome barem bio uspješan kod svih nas.

PRIRODNA SELEKCIJA KAO OŠTRILO SVIJESTI

U nekom izmišljenom svemirskom brodu astronauti su tugovali za svojim zavičajem: 'Kad samo pomislim da je na Zemlji sad proljeće!' Možda nećete odmah primijetiti što je krivo u toj rečenici. Toliko je duboko ukorijenjen

nesvjesni šovinizam sjeverne Zemljine polukugle u nama koji ondje živimo, a čak i u nekima koji ne žive ondje. 'Nesvjesno' je pravi izraz. Upravo je u takvim slučajevima potrebno oštrilo svijesti. U Australiji i Novom Zelandu možete kupiti karte svijeta na čijoj je gornjoj strani Južni pol i za to postoji dublji razlog od pukog vica. Kakva bi sjajna oštrila svijesti bili ti zemljovidi kad bi se objesili na zidovima učionica na našoj sjevernoj polukugli. Dan za danom djeca bi se podsjećala na to da je 'sjever' proizvoljna oznaka pola koja nema nikakav monopol na to da bude 'gore'. Karta bi im budila radoznalost te im usput oštrila svijest. Kad bi došli kući, rekli bi to svojim roditeljima - a, usput, dati djeci nešto što bi iznenadilo njihove roditelje jedna je od najvećih blagodati koju može podariti učitelj.

Feministi(ce) su izoštrili moju svijest o moći oštrenja svijesti. 'Femipovijest' je svakako smiješan izraz, ako ni zbog čega onda zato što razlikovanje po rodu, odnosno spolu nema nikakve veze s riječju 'povijest'. To je lingvistički glupo, kao što je bilo i smjenjivanje jednog državnog službenika u Washingtonu 1999. koji je upotrijebio riječ 'škrt', što je bilo protumačeno kao rasistička uvreda.T No čak i takvi šašavi primjeri pridonose oštrenju svijesti. Kad jednom riješimo filološke zavrzlame i prestanemo se smijati, 'femipovijest' nam pokazuje povijest iz drukčije perspektive. Zamjenice koje označuju rod prednjače u takvom oštrenju svijesti. On ili ona moraju se upitati bi li njegov ili njezin način izražavanja ikad mogao njoj ili njemu dopustiti da pišu na taj način. No ako uspijemo zanemariti nezgrapnu neumjesnost jezika, to nam zaoštrava svijest tako da postajemo svjesni osjetljivosti druge polovice čovječanstva. Čovjek, čovječanstvo, ljudska prava, svi su ljudi stvoreni jednakima, jedan čovjek, jedan glas - čini se da se u engleskome često lingvistički isključuje žena. Kad sam bio mlad, nikad mi nije padalo na pamet da bi se žene mogle uvrijediti zbog izraza kao što je 'budućnost muškarca (čovjeka). U desetljećima nakon toga svima nam je izoštrena svijest. Čak i oni koji se služe riječju koja jezično isključuje drugi spol čine to s prizvukom zbunjene isprike - ili agresivne nepristojnosti, zalažući se za tradicionalno izražavanje, pa čak i namjemo ljuteći feminist(icje. Svima sudionicima tog Zeitgeist bila je podignuta i iozoštrena svijest, čak i onima koji su odlučili reagirati negativno tako što su se

tvrdoglavo ukopali i udvostručili uvredu. T U hrvatskom jeziku nije moguća jezička igra riječi u vezi s pojmom 'povijest' kao što je to slučaj u engleskome: 'history' se može lažnom etimologijom prelomiti na 'his' + 'story' - njegova, muška

pripovijest - pa je stoga moguć i ženski ekvivalent: 'her' + 'story' - njezina, ženska pripovijest. Isto vrijedi za riječ 'niggardly' - škrt - koja je slučajno slična riječi 'nigger', a to je pogrdan izraz za 'Crnca'. - Op. prev.)

T U engleskome 'man' znači i 'čovjek' i 'muškarac! Klasični latinski i grčki bili su u tom smislu bolje opremljeni. Latinski homo (grčki anthropo-) znači 'ljudski', za razliku od vir (andro-), što znači 'muškarac', afemina (gyne-) 'žena'. Stoga se antropologija odnosi na cijelo čovječanstvo, a andrologija i ginekologija su spolno određene medicinske grane.

Feminizam nam pokazuje snagu oštrenja svijesti i htio bih se poslužiti tom metodom i u slučaju prirodnog odabira. Ne samo da prirodni odabir objašnjava cjelinu života; on također izoštrava našu svijest o sposobnosti znanosti da objasni kako se bez ikakvog namjernog usmjeravanja može pojaviti organizirana složenost iz jednostavnih početaka. Potpuno razumijevanje prirodnog odabira potiče nas da se hrabro uputimo u druga područja. To budi u nama sumnju, u tim drugim područjima, u lažne alternative kakve su nekoć, u preddarvinističkim danima, opsjedale biologiju. Tko je prije Darwina mogao naslućivati da je nešto što se činilo toliko dizajniranim kao što je krilo vilinog konjica ili orlovo oko zapravo konačni proizvod dugog niza nenasumičnih već potpuno prirodnih uzroka?

Ganutljiv i duhovit prikaz Douglasa Adamsa o njegovu obraćenju na radikalni ateizam - naglasio je 'radikalnost' kako nitko ne bi krivo pomislio da je on agnostik - svjedočanstvo je moći darvinizma u zaoštravanju svijesti. Nadam se da će mi biti oprošteno samozadovoljstvo koje će se pokazati u sljedećem citatu. Moj izgovor za to je da me je Douglasovo preobraćenje dok je čitao moje prethodne knjige - koje nisu imale cilj ikoga preobratiti - nadahnulo da sjećanju na njega posvetim ovu knjigu - kojoj to jest svrha! U jednom intervjuu, koji je posthumno prenijet u knjizi The Salmon of Doubt (Losos sumnje) njega je upitao novinar kako je postao ateist. On je počeo svoj odgovor time što je prvo objasnio kako je postao agnostikom, a zatim je nastavio:

A onda sam mislio, i mislio i mislio. No nisam ima dovoljno podataka da nastavim razmišljati pa nisam zapravo došao ni do kakvog rješenja. Bio sam krajnje sumnjičav prema ideji boga, ali nisam znao dovoljno ni o čemu da bih stvorio dobar radni model za bilo kakvo drugo objašnjenje, recimo, života, svemira i svega ostaloga, kojim bih zamijenio boga. No nisam odustajao i nastavio sam čitati i razmišljati. Negdje u početku svojih tridesetih godina slučajno sam nabasao na

evolucijsku biologiju, prije svega u obliku knjiga Richarda Dawkinsa Sebični gen i zatim Slijepi urar, a onda se sve iznenada složilo na svoje mjesto (mislim da se to dogodilo kad sam drugi put čitao Sebični gen). Bilo je to toliko čudesno jednostavno shvaćanje, ali ono je, prirodno, otvaralo put svoj toj neizmjernoj i zapanjujućoj složenosti života. Ono je u meni izazvala takvo strahopoštovanje da mi se strahopoštovanje koje ljudi spominju u svezi s religijskim iskustvom, iskreno rečeno, činilo glupim u usporedbi s tim. U svakom bih slučaju radije prihvatio strahopoštovanje iz razumijevanja, umjesto strahopoštovanja iz neznanja.??

Shvaćanje čudesne jednostavnosti o kojoj on govori nema, dakako, nikakve veze sa mnom. Bila je to Darwinova teorija evolucije uz pomoć prirodne selekcije - krajnjeg znanstvenog oštrila svijesti. Douglase, najviši i, možda, moj jedini obraćenik. Nadam se da bi te ova knjiga možda nasmijala - iako sigurno ne toliko koliko si ti mene uspio nasmijati.

Znanstveno upućeni filozof Daniel Dennett ukazao je na to da evolucija pobija jednu od najstarijih ljudskih ideja: 'ideju kako je za dobivanje manje stvari potrebna neka velika fantastična dubokoumna stvar. Ja to nazivam učinkom kapanja u teoriji stvaranja svijeta. Nikad nećete vidjeti da koplje pravi kopljara. Nikad nećete vidjeti da potkova pravi kovača. Nikad nećete vidjeti da lonac pravi lončara'.#% Darwin je svojim otkrićem logičnog procesa, koji postiže rezultat suprotan intuitivnom očekivanju, dao toliko revolucionaran doprinos ljudskoj misli i toliko ispunjen snagom oštrenja svijesti.

Iznenađuje koliko je nužno takvo oštrenje svijesti, čak i u umovima odličnih znanstvenika u disciplinama koje nisu biologija. Fred Hoyle je bio sjajan fizičar i kozmolog, ali njegovo krivo shvaćanja Boeinga 747 i druge pogreške u biologiji, kao što je njegov pokušaj da proglasi fosil Archaeopteryx neslanom šalom, ukazuju na to da je njemu trebalo oštrenje svijesti izlaganjem obilnoj dozi svijeta prirodne selekcije. Pretpostavljam da je na intelektualnoj razini on shvaćao prirodnu selekciju. No možda je potrebno biti prožet prirodnom selekcijom, biti uronjen u nju, plivati u njoj, prije nego što je moguće istinski cijeniti njezinu moć.

Druge znanosti oštre našu svijest na druge načine. Znanost kojom se

bavio Fred Hoyle, astronomija, stavila nas je na svoje mjesto, u prenesenom i doslovnom značenju, tako što je skresala našu taštinu do razine koja odgovara sićušnoj pozornici na kojoj se odigravaju naši životi - našem zrncu prašine nastalom nakon kozmičke eksplozije. Geologija nas podsjeća na to koliko je kratko postojanje nas i kao pojedinaca i kao vrste. Ona je izoštrila svijest Johna Ruskina i izazvala njegov poznati krik iz dubine srca 1851.: 'Kad bi me barem geolozi ostavili na miru, bilo bi mi sasvim dobro, ali oni grozni čekići! Čujem kako kuckaju na kraju svake kadence biblijskih stihova.' Evolucija ima isti učinak na naš osjećaj za vrijeme - što nije čudno, jer ona djeluje po geološkoj vremenskoj ljestvici. No darvinistička evolucija, a posebno prirodna selekcija, čini još nešto. Ona razbija iluziju o djelovanju nekog višeg tvorca na području biologije i uči nas da također budemo sumnjičavi prema svakoj vrsti hipoteze o postojanju tvorca u fizici i kozmologiji. Mislim da je fizičar Leonard Susskind imao to na umu kad je rekao: 'Nisam povjesničar, ali se svejedno usuđ